Kristen Stewart Serbia

Ovo je forum za sve fanove glumice Kristen Stewart! Saznajte sve o njoj, i ponešto o Twilight sagi!
 
PrijemKalendarČesto Postavljana PitanjaTražiLista članovaKorisničke grupeRegistruj sePristupi

Delite | 
 

 13. Ispovjest

Ići dole 
AutorPoruka
Alisper 4ever

avatar

Posts : 77
Join date : 03.04.2010
Location : Zagreb

PočaljiNaslov: 13. Ispovjest   Pet Apr 09, 2010 6:37 am

Edward je izgledao šokantno na suncu. Nisam se
mogla naviknuti na to, premda sam zurila u njega cijelo
popodne. Koža mu je bila bijela, iako blago zajapurena od
jučerašnjeg lova, ali doslovce je sjala kao da su u nju usađene
tisuće sitnih dijamanata. Ležao je posve nepomično
u travi, košulje raskopcana preko isklesanog, svjetlošću
prožetog poprsja i golih, svjetlucavih ruku. Sjajni kapci
blijede boje lavande bili su mu sklopljeni, iako, jasno, nije
spavao. Savršen kip, izrađen od nekog neznanog kamena,
glatkog poput mramora i blistavog poput kristala.
Tu i tamo, usne bi mu se pomaknule tako brzo da se
činilo kao da dršću. Ali, kad sam ga upitala, kazao mi je
da pjevuši sebi u bradu; zvuk je bio preduboko da bih ga
mogla čuti.
I meni je godilo sunce, iako zrak nije bio dovoljno
suh za moj ukus. Prijalo bi mi da sam legla kao on i pu250
stila da mi sunce zagrije lice. Ali ostala sam sklupčana s
bradom na koljenima, jer nisam željela odvratiti pogled
od njega. Vjetrić je blago puhao; mrsio je kosu i šušurio
travu što je lelujao oko njegova nepokretna tijela.
Proplanak koji me isprva tako zadivio blijedio je u
usporedbi s njegovom veličanstvenošću.
S oklijevanjem, stalno u strahu, čak i sada, da će nestati
poput fatamorgana, jer je odviše lijep da bi bio stvaran ...
s oklijevanjem sam ispružila jedan prst i prešla mu
njime preko nadlanice što se presijavala na suncu, ondje
gdje mi je ležala na dohvat ruke. Opet sam se zadivila toj
savršenoj teksturi, glatkoj poput satena i studenoj poput
kamena. Kad sam ga opet pogledala, oči su mu bile
otvorene i promatrale me. Danas su imale boju karamela,
svjetliju i topliju nakon lova. Kratko se osmjehnuo,
podigavši kutove svojih besprijekornih usana.
"Ne plašim te?", Zaigrano me upitao, ali u tom blagom
glasu čula se zbiljski znatiželja.
"Ništa više nego inače."
Osmjehnuo se šire; zubi su mu bljesnuli na suncu.
Primaknula sam mu se, ispruživši sad cijelu ruku da
bih jagodicama prstiju prešla preko obrisa njegove podlaktice.
Opazila sam da mi prsti drhte, i znala da mu to
neće promaknuti.
"Smeta ti?", Upitala sam ga, jer je opet zažmirio.
"Ne", rekao je ne otvarajući oči. "Ne možeš zamisliti
kakav je to osjećaj. "uzdahnuo je.
Lagano sam prešla prstima preko savršenih mišića
njegove ruke i pošla za slabim tragovima plavičastih
vena s unutarnje strane lakta. Drugom sam mu rukom
uzela okrenuti šaku naopako. Shvativši što sam naumila,
podigao je dlan naviše jednim od onih svojih zasljeplju251
juće brzih, zapanjujućih pokreta. Prepao me; prsti su mi
se na trenutak ukočila na njegovoj ruci.
"Oprosti", promrmljao je. Kad sam ga pogledala, vidjela
sam tek kako mu se zlaćane oči ponovno sklapati.
"Uz tebe mi je odviše lako biti kakav stvarno jesam."
Podigla sam mu šaku i stala je okretati amo-tamo
dok sam promatrala kako mu sunce svjetluca na dlanu.
Prinijeli sam je bliže osobi, ne bih li razabrao skrivene
pojedinosti njegove kože.
"Reci mi što sada misliš", prošaptao je. Opazila sam
da me njegove oči promatraju, iznenada napete. "Još mi
je tako čudno što to ne mogu znati. "
"Znaš, mi ostali cijelo vrijeme imamo takav dojam."
"Težak je to život." Je li mi se trag žaljenja u njegovu
glasu samo pričinila? "Ali nisi mi rekla."
"Željela sam da mogu znati što ti misliš ...", rekla sam
s oklijevanjem.
"I?"
"Željela sam da mogu vjerovati da si stvaran. I željela
sam da se ne bojim. "
"Ne bih htio da se bojiš." Glas mu je bio tek blagi
mrmor. Čula sam ono što on nije iskreno mogao reći, da
se ne trebam bojati, da nema potrebe da se bojim.
"Pa, to nije baš onaj strah na koji sam mislila, iako o
tome svakako valja razmisliti. "
Tako brzo da mi je cijeli pokret promaknuo, napola
je sjeo, podbočivši se desnom rukom, dok mu je lijevi
dlan i dalje bio u mome naručju. Njegovo andjeosko lice
došlo je tek na pedalj od moga. Mogla sam - trebala
sam - ustuknuti od njegove iznenadne blizine, ali nisam
se uspjela ni pomaknuti. Opčinila su me njegove zlaćane
oči.
252 "Čega se bojiš, onda?", Silovito je prošaptao.
Ali nisam mu mogla odgovoriti. Kao tek jedanput
prije, osjetila sam miris njegovoga hladnog daha na licu.
Sladak, slastan, potjerao mi je slinu na usta. Nije sličili
nijednoj drugoj aromi. Nagonski, bez razmišljanja, prignula
sam mu se bliže i udahnula.
A onda je nestao, istrgnuvši ruku iz moje. Prije nego
što mi se pogled stigao izoštriti, našao se na sedam metara
od mene, na rubu proplanka, u dubokoj sjeni goleme
jele. Nastavio je zuriti u mene zasjenjen, tamnim očima,
nečitljiva izraza lica.
Osjetila sam da se na meni vidi povrijeđenosti i šokiranost.
Prazne su me ruke pekle.
"Žao ... mi ... Edward", šapnula sam. Znala sam
da me čuje.
"Strpi se malo", rekao je taman dovoljno glasno za
moje ne tako oštre uši. Ukipio sam se.
Nakon deset nevjerojatno dugih sekundi opet mi je
prišao, sporo za njegove pojmove. Zastao je na nekoliko
koraka od mene i elegantno se spustio na zemlju, prekriživši
noge. Pogled mu ni trenuku nije silazio s mojih
očiju. Dvaput je duboko udahnuo i uputio mi smiješak
isprike.
"Najdublje se ispričavam." Zastao je. "Bi li me shvatila
da ti kažem da sam samo čovjek? "
Jedanput sam kimnuo, ne mogavši se baš nasmijati
njegovoj šali. Adrenalin mi je kucao kroz žile dok sam
polako spoznavala u kakvoj sam se opasnosti upravo bila
našla. Osjetio ga je s mjesta gdje je sjedio. Osmijeh mu
je postao podrugljiv.
"Najbolji sam grabežljivac na svijetu, zar ne? Sve na
meni te zaziva - moj glas, moje lice, čak i moj miris.
253
Kao da mi išta od toga treba! "Neočekivano se našao na
nogama i smjesta skočio izvan vidika, a zatim se našao
pod istim drvetom kao i prije, obišavši čistinu u pola
sekunde.
"Kao da bi me ikako mogla preteći", gorko se nasmijala.
Podigao je jednu ruku i, uz zaglušan ispucati, bez napora
otkinuo pola metra debelu granu s jelova debla.
Na trenutak ju je tom rukom držao u ravnoteži, a zatim
je bacio zasljepljujućom brzinom tako da se raskolio o
drugo silno drvo, koje se stresa i zadrhtalo od udara.
I onda se opet našao preda mnom, na pola metra,
miran kao kamen.
"Kao da bi mi se mogla oduprijeti", nježno je rekao.
Sjedila sam nepomično, bojeći ga se više nego ikad.
Nikad ga više nisam vidjela tako potpuno lišene te pomno
oblikovane vanjštine. Nikad mi nije izgledao manje
ljudski ... i nikad mi nije bio ljepši. Blijeda, razrogačena,
sjedila sam poput ptice zarobljene pogledom zmije.
Njegove su ljupke oči sjale od nagla uzbuđenja. Zatim
su mu, kako su trenuci prolazili, potamnio. Izraz
osobe polako mu se pretopili u krinka neke davnašnje
tuge.
"Ne boj se", promrmljao je barąunastim glasom, nehotice
zavodničkim. "Obećavam ..." načas je oklijevao.
"Zaklinjem se da ti neću nauditi." Kao da je prije htio
uvjeriti sebe negoli mene.
"Ne boj se", opet mi je šapnuo kad mi je prišao bliže
napadno sporim korakom. Gipko je sjeo, namjerno ne
žureći, tako da su nam se osoba našla u ravnini, udaljena
svega dva pedlja.
"Molim te, oprosti mi", formalno je rekao. "Mogu se
254 obuzdati. Ulovila si me nespremnog. Ali sad se ponašam
najbolje što mogu. "
Pričekao je, ali ja i dalje nisam mogla progovoriti.
"Danas nisam žedan, najozbiljnije ti kažem." Namignuo
je.
Na to sam se morala nasmijati, iako sam zvučala potreseno
i bez daha.
"Jesi li u redu?", Nježno me upitao i sporo, oprezno
stavio mramorni ruku natrag u moju.
Pogledala sam mu glatku, hladnu šaku, a zatim oči.
Imale su blag, pokajnički izraz. Opet sam mu pogledala
šaku, a zatim namjerno iznova počela vrškom prsta premašivati
preko kontura njegove ruke. Podigla sam pogled i
plaho se osmjehnula.
Odgovorio mi je zasljepljujuće blistavim osmijehom.
"Onda, gdje smo ono bili prije nego što sam se tako
neuljudno ponio? ", upitao me uglađenim izrazima nekog
ranijeg stoljeća.
"Ruku na srce, ne sjećam se."
Osmjehnuo se, ali lice mu je bilo postiđeno. "Mislim
da smo razgovarali o tome zbog čega si se bojala, po strani
od očitog razloga. "
"A da, točno."
"Pa?"
Pogledala sam mu šaku i stala črčkati prstom po glatkom,
sjajnom dlanu. Trenuci su prolazili.
"Kako se samo lako ozlojedi", uzdahnuo je. Pogledala
sam ga u oči, naglo shvativši da je sve ovo njemu
jednaka novina kao i meni. Ma koliko da je godina nedokučiv
iskustva bilo iza njega, ovo je i njemu teško
padalo. Ta me pomisao ohrabrila.
"Bojala sam se ... zbog toga što, eto, iz očitih razloga
255
ne mogu ostati s tobom. A bojim se da bi mi bilo drago
ostati s tobom, daleko više nego što bi to bilo uputno. "
Spustila sam pogled na njegove šake dok sam to govorila.
Bilo mi je teško izreći to naglas.
"Da", polako se složio. "Toga se doista valja bojati.
Želje da budeš sa mnom. To ti doista nikako nije u interesu. "
Namrstila sam se.
"Trebao sam odavno otići", uzdahnuo je. "Trebao
bih sada otići. Ali ne znam mogu li. "
"Ne želim da odeš", jadno sam promrmljala i opet se
zagledala poda se.
"A upravo zbog toga bih trebao. Ali ne brini. U biti
sam sebično stvorenje. Odviše mi je stalo do tvoga društva
da postupim onako kako bih trebao. "
"Drago mi je."
"Nemoj da ti bude!" Povukao je ruku, ovaj put blaže;
glas mu je bio oštriji no inače. Oštar za njegove pojmove,
i dalje ljepši od bilo kojeg ljudskog glasa. Bilo je
teško držati korak s njim - od njegovih stalnih promjena
raspoloženja uvijek sam ošamućen zaostajala za njim.
"Ne žudim ja samo za tvojim društvom! Nikad to ne
zaboravi. Nikad ne zaboravi da sam veća prijetnja tebi
nego bilo kome drugom. "Zastao je; opazila sam da se
tupo zagledao u šumu.
Razmislila sam na trenutak.
"Mislim da mi nije posve jasno što želiš reći - barem
tim zadnjim riječima ", rekla sam.
Opet me pogledao i osmjehnuo se, još jedanput promijenivši
raspoloženje.
"Kako ti to objasnim?", Zamislio se. "A da te opet
ne prepadnem ... hmmmm. "Naizgled bez razmišljanja
256 vratio mi je šaku; primila sam je čvrsto objema rukama.
Pogledao je naše ruke.
"To je čudesno ugodno, ta toplina." Uzdahnu je.
Prošao je trenutak dok je sabirali misli.
"Znaš kako svakome prija drugačiji okus?", Započeo
je. "Neki vole sladoled od čokolade, a drugi od jagode?"
Kimnuo sam glavom.
"Oprosti zbog poredbe s hranom - nisam se mogao
sjetiti drugog načina da ti objasnim. "
Osmjehnula sam se. Uzvratio mi je žalosnim osmijehom.
"Znaš, svatko drugačije miriši, ima drugačiju esenciju.
Zaključaš li alkoholičara u prostoriju punu ustajalog
piva, drage volje će ga popiti. Ali mogao bi se othrvati
tom porivu, ako želi, kad bi bio alkoholičar koji je pristupio
odvikavanju. Sad, recimo da staviš u tu prostoriju
čašu brendija starog sto godina, najrjeđeg, najfinijeg
konjaka - i ispuniš prostor njegovom toplom aromom
- Što misliš, kako bi se on tada proveo? "
Ostali smo sjediti šutke, gledajući se u oči - nastojeći
jedno drugome proniknuti u misli.
Prvi je prekinuo šutnju.
"Možda to nije prava usporedba. Možda bi bilo lako
odbiti brandy. Možda sam našeg alkoholičara radije trebao
proglasiti ovisnikom o heroinu. "
"Znači, hoćeš reći da sam ja tvoj heroin?", Rekla sam
zafrkantski, ne bih li opustila atmosferu.
Brzo se nasmiješio, zahvalan na mom pokušaju. "Da,
ti si upravo moj heroin. "
"Događa li se to često?", Upitala sam ga.
Prešao je pogledom po vrhvima drveća, smišljajući
odgovor.
257
"Razgovarao sam s braćom o tome." I dalje je zurio u
daljinu. "Jasper ste svi vi više-manje isti. On je najskorije
ušao u našu obitelj. Bilo kakvo suzdržavanje vrlo mu
teško pada. Nije još stigao postati osjetljiv na razlike u
mirisu i okusu. "Pogledao me načas s isprikom u očima.
"Žao mi je", rekao je.
"Nema veze. Molim te, ne zabrinjavaj se da ćeš me
uvrijediti, ili uplašiti, ili što god već. Tako vi razmišljate.
Mogu to shvatiti, ili bar pokušati. Samo mi objasni kako
god možeš. "
Duboko je udahnuo i opet se zagledao u nebo.
"Znači, Jasper nije bio siguran je li ikada naišao na
nekoga tko bi mu bio "- zastao je, tražeći pravu riječ --
"Primamljiv kao ti meni. Stoga mislim da nije. Emmett
dulje apstinira, da tako kažem, a on je shvatio što želim
reći. Kaže da su bile dvije prilike, jedna jača od one druge. "
"A što se tebe tiče?"
"Ništa."
Riječ se načas zadržala uz nas na toplome povjetarcu.
"Što je Emmett učinio?", Upitala sam ga da prekinem
tišinu.
Postavila sam pogrešno pitanje. Lice mu se smračilo,
a ruka stisnula u pesnicu u mojoj. Pogledao je u stranu.
Pričekala sam, ali nije mi imao namjeru odgovoriti.
"Čini mi se da znam", ipak sam rekla.
Podigao je pogled; oči su mu bile sjetne, molećivo.
"Čak i najsnažniji među nama recidiviraju, zar ne?"
"Što to tražiš? Moje dopuštenje? "Zazvučala sam oštrije
nego što sam namjeravala. Pokušala sam ublažiti
svoj ton - mogla sam pretpostaviti koju cijenu plaća
za svoju otvorenost. "Hoću reći, zar onda nema nade?"
258 Kako sam samo u stanju hladno raspravljati o vlastitoj
smrti!
"Ne, ne!" Smjesta se pokajao. "Naravno da ima nade.
Hoću reći, naravno da neću ... "Pustio je da rečenica
ostane nedovršena. Upro je bijesne oči u mene. "S nama
nije tako. Emmett je ... tada nabasao na neznanca. Bilo
je to davno, i nije bio tako ... vješt, tako pažljiv, kao što
je danas. "
Ušutio je i nastavio me pozorno promatrati dok sam
razmatrala to što sam upravo čula.
"Znači, da smo se sreli ... ne znam, u nekom mračnom
prilazu ... "Ušutjela sam.
"Morao sam dati sve od sebe da ne skočim usred
onog razreda punog djece i ne - "Naglo se prekinuo
i odvratio pogled. "Kad si prošla pokraj mene, mogao
sam upropastiti sve što nam je Carlisle stvorio, u tren
oka. Da već, pa, i previše godina ne suspreže žeđ u
sebi, tada se ne bih bio u stanju spriječiti. "Zastao je i
namrštio se prema drveću.
Načas me mrko pogledao. Oboje smo se prisjetili.
"Sigurno si mislila da sam opsjednut."
"Nisam mogla shvatiti zašto. Kako me tako brzo možeš
zamrziti ... "
"Meni je to bilo kao da si ti neki demon prizvani
ravno iz moga osobnog pakla ne bi li me upropastio.
Miris kojim ti je odisala koža ... Mislio sam da će me
već prvog dana otjerati u ludilo. Tijekom tog jednog
sata smislio sam stotinu različitih načina da te odmami
odatle sa sobom, da te dovedem nasamo. I svakom
sam se odupru, sjetivši se svoje obitelji, svega što bih im
mogao učiniti. Morao sam pobjeći, otići dok ne kažem
riječi za kojima bi pošla ... "
259
Tek me tada pogledao, svu zaprepašteni od nastojanja
da upije njegova gorka sjećanja. Njegove su me
zlaćane oči pekle pogledom ispod trepavica, hipnotičkim
i smrtonosnim.
"Pošla bi za mnom", zajamčio mi je.
Pokušala sam progovoriti smireno. "Bez sumnje."
Namrštio se prema mojim rukama, oslobodivši me
prisile svoga pogleda. "A onda, kad sam pokušao promijeniti
raspored u besmislenom nastojanju da te izbjegnem,
pojavila si se ondje - u toj tijesnoj, toploj sobici
silazio sam s uma od tvog mirisa. Tako mi je malo trebalo
da te tada ne uzmem. Uz nas je bilo još samo jedno
krhko ljudsko biće - a to se tako lako riješiti. "
Stresla sam se na toplom suncu, sagledavši svoje uspomene
iznova kroz njegove oči i tek sada shvativši opasnost.
Sirota gospođa Cope; opet sam se stresla kad sam
shvatila koliko je malo trebalo nehotice prouzročiti
njezinu smrt.
"Ali odupru sam se. Ne znam kako. Natjerao sam se
da te ne čekam, da te ne pratim od škole. Vani, gdje te
više nisam mogao nanjušiti, bilo mi je lakše jasno razmisliti,
donijeti pravu odluku. Ostavio sam ostale blizu
kuće - previše sam se sramio priznati im svoju silnu slabost,
tako da su znali samo da nešto nikako nije u redu
- A onda sam otišao ravno Carlisleu u bolnicu, da mu
kažem da odlazim. "
Iznenađeno sam ga pogledala.
"Zamijenio sam se s njim za auto - imao je pun spremnik
goriva, a ja se nisam htio zaustavljati. Nisam se
usudio otići kući, gdje bih se morao suočiti s Esme. Ne
bi me pustila da odem a da ne dođe do scene. Pokušala
bi me uvjeriti da to nije nužno ...
260 Sutradan ujutro bio sam na Aljasci. "Zvučao je postiđeno,
kao da mi priznaje neki iznimno kukavički čin.
"Ondje sam proveo dva dana uz brojne starih poznanika ...
ali čeznuo sam za domom. Bila mi je grozna spoznaja
da sam povrijedio Esme i sve njih ostale, obitelj
koja me usvojila. Na Čistomu gorskom zraku bilo mi je
teško povjerovati da si tako neodoljiva. Uvjerio sam se
da bi bijeg bio znak slabosti. I prije sam se suočavao s
iskušenjem, ne ovih razmjera, ni blizu, ali jak sam. A tko
si ti, puka nebitna djevojčica "- odjednom se iscerio --
"Da me otjeraš s mjesta na kojem želim biti? I tako sam
se vratio ... "Zagledao se u prazno.
Ništa nisam mogla reći.
"Poduzeo sam mjere predostrožnosti. Lovio sam, hranio
se više nego inače svaki put prije nego što ću te opet
vidjeti. Bio sam siguran da sam dovoljno jak da se prema
tebi postavim kao prema bilo kojem drugom ljudskom
biću. Bio sam vrlo umišljen kad sam to pomislio.
Bez sumnje, situacija je bila to složenija jer ti nisam
mogao samo pročitati misli da saznam kako si reagirala
na mene. Nisam bio naviknut na takvo okolišanje, na
slušanje tvojih riječi u Jessicinom umu ... um joj nije baš
originalan i jedilo me što moram na to spasti. A i tada
nisam znao jesi li zaista mislila to što si rekla. Sve me to
iznimno srdi. "namrštio se na taj spomen.
"Htio sam da zaboraviš moje ponašanje toga prvog
dana, ako je ikako moguće, pa sam dao sve od sebe da s
tobom razgovaram kao s bilo kim drugim. Zapravo mi
je bilo silno stalo razlučiti bar neku tvoju misao. Ali
bila si odviše zanimljiva, našao sam se obuzet izrazima
tvoga lica ... a svako toliko zamahnula bi rukom ili kosom,
pa bi me taj miris opet omamio ... Naravno, zatim si mi naočigled skoro bila zdrobljena.
Kasnije sam smislio savršen izgovor za svoje ponašanje u
tom trenu - jer da te nisam spasio, da ti se krv prolila
ravno preda mnom, mislim da se ne bih mogao spriječiti
da nas sve skupa ne razotkrijem. Ali tog sam se izgovora
sjetio tek kasnije. U tom trenutku, u glavi mi je bila
samo jedna misao: 'Ne nju.' "
Zažmirio je, izgubljen u svojoj ispaćenoj ispovijedi.
Slušala sam ga, prije željom no razborom. Zdrav mi je
razum govorio da bih morala biti prestravljena. Za
toga, laknulo mi je što konačno shvaćam. I prožimala me
samilost prema njegovoj patnji, čak i sada, dok mi je
priznavao svoju silnu potrebu da mi oduzme život.
Napokon sam uspjela progovoriti, premda mi je glas
bio slab. "U bolnici?"
Naglo me pogledao. "Zgrozio sam se. Nisam mogao
vjerovati da sam nas ipak doveo u opasnost, da sam potpao
pod tvoju moć - upravo pod tvoju. Kao da mi je trebao
još jedan razlog da te ubijem. "Oboje smo se lecnuli
kad mu je ta riječ pobjegla. "Ali učinak je bio suprotan",
brzo je nastavio. "Posvađao sam se s Rosalie, Emmett
i Jasper kad su kazali da je došlo vrijeme ... nikad se
nismo gore sukobili. Carlisle je stao na moju stranu, kao
i Alice. "Složio je grimasu kad je rekao njezino ime. Nisam
mogla zamisliti zašto. "Esme mi je rekla da učinim
sve što moram kako bih ostao. "obzirno je odmahnuo
glavom.
"Cijeli sam sutra prisluškivao umove svih s
kojima si razgovarala, šokiran time što si održala riječ.
Nimalo te nisam shvaćao. Ali znao sam da se ne mogu
više vezati uz tebe. Dao sam sve od sebe da ostanem što
je više moguće po strani od tebe. A iz dana u dan, miris
262 tvoje kože, tvoga daha, tvoje kose ... udarao me jednako
jako kao i onoga prvog dana. "
Opet me pogledao u oči, iznenađujuće blago.
"I uza sve to", nastavio je, "bolje bih se proveo da
nas sve skupa jesam razobličio toga prvog trenutka, nego
da ti naudim sada i ovdje - gdje nema ni svjedoka ni
zapreka. "
Morala sam ga ljudski upitati. "Zašto?"
"Isabella." Pažljivo mi je izgovorio puno ime, a onda
mi zaigrano promrsio kosu slobodnom rukom. Naboj
mi je prošao tijelom od njegova ležernog dodira. "Bella,
ne bih mogao živjeti sa samim sobom da te ikada povrijedim.
Ne znaš na kakve me muke to dovelo. "Spustio
je pogled, opet se postidjevši. "Predodžba tebe, nepomične,
bijele, hladne ... pomisao da te nikad više neću
vidjeti kako crveniš do ušiju, kako ti intuicija bljesne u
očima kad prozreš moje pretvaranje ... bila bi nesnosna. "
Podigao je veličanstveni, napaćene oči prema mojima.
"Sad si mi ti važnija od svega ostalog. Važnija od svega
što je ikad bilo. "
U glavi mi se muti od nagle promjene smjera našeg
razgovora. Sa šaljive teme mojeg skorog udesa odjednom
smo prešli na iskaze najdubljih osjećaja. Pričekao je, a
premda sam spustila pogled i zagledala se u ruke što su
ležale između nas, znala sam da me gleda zlaćanim očima.
"Jasno, ti već znaš što ja osjećam", napokon sam rekla.
"Ovdje sam ... a to, grubo prevedeno, znači da bih
radije umrla nego da ne budem uz tebe. "namrstila sam
se. "Koji sam ja idiot."
"Zbilja si idiot", složio se i nasmijala. Pogledali smo
se u oči, pa sam se i ja nasmijala. Zajedno smo se počeli
263
smijati idiotizma i potpunoj nemogućnosti jednog ovakvog
trenutka.
"I tako se lav zaljubi u janje ...", promrmljao je. Pogledala
sam u stranu da sakrijem oči, jer sam protrnula
na tu riječ.
"Koje glupo janje", uzdahnula sam.
"Koji bolesni mazohista od lava." Jedan je dugi trenutak
samo gledao u sjenovito šumu, a ja sam se upitala
kamo su ga to misli povele.
"Zašto ...?", Zaustila sam, a zatim zastala, ne znajući
kako da nastavim.
Pogledao me i nasmiješio se; sunčeva mu se svjetlost
presijavala na licu, na zubima.
"Da?"
"Reci mi zašto si prije pobjegao od mene."
Osmijeh mu je izblijedio. "Znaš ti zašto."
"Ne, hoću reći, u čemu sam to točno pogriješila? Morat
ću biti pozorno, znaš, pa bi mi bolje bilo da počnem
učiti što se to ne smije. Ovo, na primjer "- pomilovala
sam ga po nadlanice - "izgleda da je u redu."
Opet se nasmiješio. "Ni u čemu nisi pogriješila, Bella.
Ja sam bio kriv. "
"Ali htjela bih ti pomoći, ako ikako mogu, da ti barem
ne oteža. "
"Pa ..." Na trenutak je razmislio. "Stvar je bila samo u
tvojoj bliskosti. Većina ljudi nagonski nas se kloni, odbija
ih naša različitost ... Nisam očekivao da ćeš mi se tako
približiti. A nisam očekivao ni miris tvoga grla. "Ušutio
je i pogledao me, da vidi je li me uznemirila.
"Dobro, onda", rekla sam nehajno, ne bih li opustila
odjednom napetu atmosferu. Spustila sam bradu. "Neću
ti pokazivati grlo. "
264 upalilo je; nasmijala se. "Ne, ozbiljno, to je prije bilo
iznenađenje nego bilo što drugo. "
Podigao je slobodnu ruku i nježno mi je položio sa
strane na vrat. Sjedila sam vrlo mirno, a njegov hladni
dodir davao mi je prirodno upozorenje - upozorenje
koje mi kazuje da bih se trebala prestraviti. Ali nikakva
osjećaja straha nije bilo u meni. Bilo je, ipak, drugih
osjećaja ...
"Vidiš", rekao je. "Savršeno je u redu."
Krv mi je snažno zastrujala i poželjela sam da je mogu
usporiti, osjetivši da mu to zacijelo sve itekako otežava
- To nabijanje moga bila u žilama. Nesumnjivo ga čuje.
"Obrazi su ti krasno rumeni", promrmljao je. Nježno
je oslobodio drugu ruku. Ruke su mi mlitavo pale u krilo.
Blago mi je pomilovao obraz, a onda mi mramornim
rukama primio osoba.
"Budi vrlo mirna", prošaptao je, kao da već nisam
bila ukočena.
Polako mi se prignula, nijedanput ne odmičući pogled
od mojih očiju. Zatim je naglo, ali vrlo nježno, naslonio
svoj hladni obraz na udubinu u dnu moga grla.
Nikako se nisam mogla pomaknuti, sve i da sam to htjela.
Slušala sam zvuk njegova ravnomjernog disanja, gledala
kako mu se sunce i vjetar poigravaju u brončanoj
kosi, najljudskijem dijelu njega.
Namjerno sporo, ruke su mu se spustile na moj vrat
sa strane. Zadrhtala sam i čula kako mu je zastao dah.
Ali ruke su mu bez zaustavljanja prešle na moja ramena
i tu stale.
Lice mu se odmaknuo u stranu. Nosom mi je usput
dotaknuo ključnu kost. Zaustavio se licem bočno prislonjenim
o moja prsa.
265
Počeo je osluškivati otkucaje moga srce.
"Ah", uzdahnuo je.
Ne znam koliko smo dugo samo mirno sjedili. Možda
i satima. Napokon mi se bilo primirio, ali on se više
nije pomaknuo, niti je progovorio, dok me grlio. Znala
sam da bi u bilo kojem trenutku mogao pokleknuti, što
bi me dokrajčilo - tako brzo da to možda ne bih ni primijetila.
A nisam se mogla nagnati na strah. Nisam ni o
čemu mogla misliti, osim o njegovu dodiru.
A onda me pustio, prebrzo.
Oči su mu bile smirene.
"Više neće biti tako teško", zadovoljno je rekao.
"Je li ti to bilo vrlo teško?"
"Ni izdaleka tako teško kao što sam pretpostavljao da
će biti. A tebi? "
"Ne, meni ... nije bilo teško."
Osmjehnuo se načinu na koji sam to izgovorila.
"Znaš što hoću reći."
Nasmiješila sam se.
"Evo." Primio mi je ruku i stavio je na svoj obraz.
"Osjećaš li kako je topao?"
I bila je gotovo topla, ta njegova obično ledena koža.
Ali jedva da sam to primijetila, jer dodirivala sam mu
osoba, ao tome sam neprestano sanjala od prvoga dana
kad sam ga vidjela.
"Ne miči se", prošaptala sam.
Nitko nije mogao biti tako nepomičan kao Edward.
Zažmirio je i ukočio se kao kamen, kao isklesani kip pod
mojom rukom.
Pomicala sam se još sporije od njega, pazeći da ne učinim
nijedan neočekivan pokret. Podragala sam mu obraz,
oprezno mu pomilovala kapak, ljubičastu sjenu u udubina
266 pod okom. Prešla sam obrisom njegova savršenog nosa, a
zatim, tako pažljivo, njegovih besprijekornih usana. Usnice
su mu se razdvojile pod mojom rukom, i osjetila sam
njegov hladni dah na jagodicama prstiju. Htjela sam se
približiti, udahnuti njegov miris. Zato sam spustila ruku i
Odmaknula se od njega, ne želeći da ga otjeram predaleko.
Otvorio je oči, au njima se vidjela glad. Ne tako da
se prepadnem, već da mi se stisnu mišići u dnu želuca, a
bilo mi počne opet silovito tući žilama.
"Želio bih", prošaptao je, "želio bih da možeš osjetiti ...
složenost ... zbunjenost ... koje ja osjećam. Onda bi
ti bilo jasno. "
Primaknuo je ruku mojoj kosi, a onda mi je pažljivo
odmaknuo s lica.
"Ispričaj mi", rekla sam bez daha.
"Mislim da ne mogu. Ispričao sam ti, s jedne strane,
za glad - za žeđ - koje, kao prezira vrijedan stvor,
osjećam prema tebi. I mislim da to možeš shvatiti, u
određenoj mjeri. Iako "- napola se osmjehnuo -" budući
da nisi ovisna ni o jednoj nedozvoljenoj supstanci,
vjerojatno ne možeš posve shvatiti taj osjećaj. "
"Ali ..." Prstima mi je lagano dotaknuo usne, tako da
sam se opet stresla. "Ima i drugih gladi. Gladi koje uopće
ne shvaćam, koje su mi strani. "
"To možda bolje shvaćam nego što ti misliš."
"Nisam naviknut na tako ljudske osjećaje. Je li to
uvijek tako? "
"Meni?" Pričekala sam. "Ne, nikad. Nikad prije ovoga. "
Primio mi ruke svojima. Činile su mi se tako slabašne
u njegovoj željeznoj snazi.
"Ne znam kako bih bio blizak s tobom", priznao mi
je. "Ne znam bih li uopće mogao."
267
Vrlo sam se polako nagnula prema njemu, upozorivši
ga pogledom. Naslonila sam obraz na njegova kamena
prsa. Čula sam mu dah, i ništa više.
"To je dovoljno", uzdahnula sam i sklopila oči.
Učinivši vrlo ljudsku gestu, obgrlio me rukama i pritisnuo
osoba o moju kosu.
"Ovo ti bolje ide nego što želiš priznati", zamijetila
sam.
"Imam ljudske porive - možda su duboko zapreteni
u meni, ali postoje. "
Tako smo sjedili još jedan nemjerljiv trenutak; upitala
sam se je li mu se mrsko pomaknuti isto kao i meni.
Ali vidjela sam da se polako mrači, da nas sjene šume već
dotiču, i uzdahnula sam.
"Moraš poći."
"Mislila sam da mi ne možeš čitati misli."
"Sve mi je lakše." U glasu sam mu čula da se smiješi.
Primio me za ramena, a ja sam ga pogledala u lice.
"Mogu li ti nešto pokazati?", Upitao me, au očima
mu je iznenada buknula uzbuđenje.
"Što bi mi pokazao?"
"Pokazat ću ti kako ja putujem šumom." Uočio je
izraz na mom licu. "Ne brini, bit ćeš vrlo sigurna, a stići
ćemo mnogo brže do tvoga kamioneta. "Usta su mu se
podigla u onaj iskrivljeni osmijeh, tako lijep da mi je
srce gotovo stalo.
"Hoćeš li se pretvoriti u šišmiša?", Oprezno sam ga
upitala.
Nasmijala se glasnije nego ikad dotad. "Kao da to već
nisam čuo! "
"Točno, sigurna sam da ti to stalno govore."
"Hajde, mala kukavice, popni mi se na leđa."
268 pričekala sam vidjeti šali li se on to, ali izgleda
da je mislio ozbiljno. Osmjehnuo se kad je opazio moje
oklijevanje, i primio me. Srce mi je reagiralo; premda mi
nije mogao čuti misli, bilo bi me uvijek odala. Zatim me
s lakoćom bacio sebi na leđa, uz vrlo malo truda s moje
strane, osim što sam, našavši se ondje, obavila noge i
ruke tako čvrsto oko njega da bi se običan čovjek ugušio.
Bilo mi je kao da se grčevito držim za stijenu.
"Malo sam teža od prosječne naprtnjače", upozorila
sam ga.
"Ha!", Prezrivo je frknuo. Skoro da sam čula kako koluta
očima. Još ga nikad nisam vidjela tako razdraganog.
Prepao me, odjednom mi ščepavši ruku, pritisnuvši
moj dlan o svoje lice i duboko udahnuvši.
"Stalno je sve lakše", promrmljao je.
A zatim je potrčao.
Ako sam se ikada dotad uplašila pogibije uz njega, to
nije bilo ništa u usporedbi s ovim.
Hitao je tamim, gustim grmljem šume kao metak,
kao duh. Nije bilo ni zvuka ni dokaza da mu stopala
dodiruju zemlju. Disanje mu se uopće nije promijenilo,
uopće nije davalo naslutiti da ulaže napor. Ali drveće je
promicao smrtonosno brzo, uvijek nas mimoilazeći za
pedalj.
Od silnoga straha nisam mogla zatvoriti oči, iako mi
je hladni šumski zrak šibao lice i pekao ih. Bilo mi je
kao da sam glupo izvirila kroz prozor zrakoplova u letu. I,
po prvi put u životu, osjetila sam vrtoglavu mučninu od
samoga kretanja.
Zatim je prestalo. Jutros smo satima hodali kako bi
stigli do Edwarda proplanka, a sad smo se, za samo
nekoliko minuta, ponovno našli pokraj kamioneta.
269
"Pravi ushit, zar ne?" Glas mu je bio visok i uzbuđen.
Nepomično je stajao, čekajući da siđem s njega. Pokušala
sam, ali mišići me nisu slušali. Ruke i noge ostale
su mi zgrčene oko njega, dok mi se u glavi neugodno
kovitlalo.
"Bella?", Upitao je, sad već zabrinutim tonom.
"Mislim da bih morala prileći", jedva sam uspjela
procijediti.
"O, oprosti." Pričekao me, ali i dalje se nisam mogla
pomaknuti.
"Mislim da mi treba pomoć", priznala sam.
Tiho se nasmijala i blago otpustio moj grčeviti stisak
oko svoga vrata. Nisam se mogla oprijeti željeznoj snazi
njegovih ruku. Zatim me okrenuo prema sebi i poduhvatio
u naručje kao malo dijete. Na trenutak me tako
držao, a onda pažljivo položio na gipku paprat.
"Kako se osjećaš?", Upitao me.
Nisam baš mogla znati kako se osjećam uz tako suludu
vrtoglavicu. "Muka mi je, mislim."
"Stavi glavu među koljena."
Poslušala sam ga, i malo mi je pomoglo. Polako sam
udahnula i izdahnula, ne mičući nimalo glavom. Osjetila
sam da je sjeo pokraj mene. Trenuci su prolazili, i s
vremenom sam otkrila da mogu podići glavu. U ušima
mi je pištavo zvonilo.
"Očito nisam najpametnije postupio", zamišljeno je
rekao.
Pokušala sam to pozitivnije protumačiti, ali glas mi je
bio slab. "Ne, bilo je vrlo zanimljivo."
"Hah! Bijela si poput duha - ne, bijela si poput
mene! "
"Mislim da sam trebala zažmiriti."
270 "Upamti to za idući put."
"Za idući put!", Prostenjala sam.
Nasmijala se, još uvijek blistavo raspoložen.
"Praviš se važan", promrsio sam.
Otvori oči, Bella ", tiho je rekao.
I bio je preda mnom, osobe tako blizu mome. Njegova
me ljepota ošamutila - bila je pretjerana, tako neumjerena
da se nikako nisam na nju mogla naviknuti.
"Razmišljao sam, dok sam trčao ..." Zastao je.
"O tome kako ne udariš ni u jedno drvo, nadam
se. "
"Blesava Bella", zahihotao se. "Trčanje mi je prirodan
čin, o njemu ne moram razmišljati. "
"Praviš se važan", opet sam promrsio.
Nasmiješio se.
"Ne", nastavio je, "razmišljao sam kako bih nešto
mogao pokušati. "I opet mi je primio osoba.
Nisam mogla disati.
Oklijevao je - ne na normalan način, ne na ljudski
način.
Ne onako kako bi on mogao oklijevati prije
nego što poljubi ženu, procijeniti kako će ona reagirati,
da vidi kako će ga prihvatiti. Možda bi mogao oklijevati
produžiti trenutak, taj idealni trenutak iščekivanja, ponekad
bolji od samoga poljupca.Edward je oklijevao da iskuša sebe, da vidi je li sigurno,
da se uvjeri da još obuzdava potrebu.
A onda su se njegove hladne, mramorne usnice vrlo
meko pritisnuli o moje.
Ni on ni ja ipak nismo bili spremni na moju reakciju.
Krv mi je proključale pod kožom, uskiptjela u usnama.
Dah je neobuzdano izletio iz mene. Prsti su mi se
271
zarili u njegovu kosu, privijajući ga uz mene. Usne su mi
se rastvorila da udahnem njegov zamamna miris.
Smjesta sam osjetila da se pretvara u hladni kamen
pod mojim usnicama. Rukama mi je blago, ali s neodoljivom
snagom, odgurnuo osoba. Otvorila sam oči i vidjela
mu suzdržani izraz lica.
"Ups", izdahnula sam.
"Blago rečeno."
Oči su mu mahnito gledale, čeljust mu se obuzdavala
čvrstim stiskanjem, pa ipak nije prestao biti savršeno
rječit. Pridržao mi je lice na samo pedalj od svoga. Zaslijepio
mi je oči.
"Da se ...?" Pokušala sam se odmaknuti, ne bih li mu
dala prostora.
Njegove mi ruke nisu dopustile da se pomaknem ni
centimetar.
"Ne, mogu to podnijeti. Strpi se trenutak, molim te. "
Glas mu je bio pristojan, kontrolor.
Samo sam ga gledala, promatrajući kako uzbuđenje u
njegovim očima blijedi i ublažava se.
Zatim mu se lice raširilo u izenađujuće zločest osmijeh.
"Evo", rekao je, vidno zadovoljan samim sobom.
"Podnošljivo?", Upitala sam ga.
Glasno se nasmijala. "Jači sam nego što sam mislio.
Lijepo je to znati. "
"Kad bih bar mogla reći to isto za sebe. Oprosti. "
"Ti si ipak samo ljudsko biće, napokon."
"Baš ti hvala", jetko sam mu otpovrnula.
Našao se na nogama za tili čas, jednim od onih svojih
okretnih, gotovo neprimjetno brzih pokreta. Ispružio
mi je ruku, što me iznenadilo. Tako sam se već bila na272
viknula na naše uobičajeno pažljivo nedoticanje. Primila
sam njegovu ledenu šaku, jer mi je pomoć trebala više
nego što sam očekivala. Još uvijek mi se nije vratio osjećaj
ravnoteže.
"Je li ti još slabo od trčanja? Ili je stvar u mome stručnom
ljubljenju? "Kako ležeran, kako ljudski mi se učinio
sad kad se opet nasmijala, bez i jedne brige na svome licu
Serafina. Bio je drugačiji Edward od onoga kojega sam
znala. A ja sam se osjećala utoliko više očarana njime.
Sad bih osjetila tjelesnu bol kad bih se morala razdvojiti
od njega.
"Ne znam baš, više mi se muti", uspjela sam odvratiti.
"Samo, mislim da je pomalo stvar iu jednom iu drugom."
"Možda bi trebala pustiti mene vozim."
"Jesi ti normalan?", Usprotivila sam se.
"Vozim bolje od tebe kad ti najbolje ide", podrugnuo
mi se. "Imaš mnogo sporije reflekse."
"To je jamačno točno, ali mislim da moji živci, a ni
moj kamionet, ne bi to mogli podnijeti. "
"Malo povjerenja, molim te, Bella."
Ruka mi je bila u džepu, čvrsto obavijena oko ključa.
Naškubila sam usne, premišljajući se, a onda odmahnula
glavom i stisnuto se nasmiješila.
"Neće ići. Nema šanse. "
Podigao je obrve u nevjerici.
Počela sam ga obilaziti, pošavši prema vozačevim vratima.
Možda bi me i pustio da prođem da se nisam blago
zateturao. S druge strane, možda i ne bi. Rukom mi je
stvorio stupicu oko struka iz koje nije bilo bijega.
"Bella, do ovog trenutka već sam utrošio silnu količinu
osobnog napora ne bih li te održao na životu. Neću
ti dopustiti da sjedneš za volan vozila kad ne možeš ni
273
hodati kako treba. A, uostalom, prijatelji ne dopuštaju
prijateljima da voze pijani ", izgovorio je citat i zahihotao
se. Osjećala sam nevjerojatno sladak miris kojim su mu
odisala prsa.
"Pijani?", Prigovorila sam.
"Omamljuje te sama moja nazočnost." Iscerio se opet
onako zaigrano i zločesto.
"Ne mogu to poreći", uzdahnula sam. Nije bilo načina
da to zaobiđem; ni u čemu mu se nisam mogla oduprijeti.
Podigla sam ključ u zrak i ispustila ga, vidjevši
kako mu se ruka munjevito pruža i bešumno ga hvata.
"Samo budi suzdržan - moj kamionet je vremesan svat."
"Vrlo razborito", podupro me.
"A na tebe baš nimalo ne utječe?", Upitala sam ga srdito.
"Moja nazočnost?"
Tečne crte lica opet su mu se preobrazila. Izraz mu je
postao mek i topao. Isprva mi nije odgovorio; jednostavno
je prignula lice mojemu i polako prešao usnama duž
moje čeljusti, od uha do brade, tamo i natrag. Stresla
sam se.
"Svejedno", konačno je promrmljao, "moji su refleksi
bolji. "
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika
 
13. Ispovjest
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Kristen Stewart Serbia :: -TWILIGHT SAGA- :: Čitanje Knjiga Sumrak Sage :: Sumrak-
Skoči na: