Kristen Stewart Serbia

Ovo je forum za sve fanove glumice Kristen Stewart! Saznajte sve o njoj, i ponešto o Twilight sagi!
 
PrijemKalendarČesto Postavljana PitanjaTražiLista članovaKorisničke grupeRegistruj sePristupi

Delite | 
 

 10. Proplanak

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Alisper 4ever

avatar

Posts : 77
Join date : 03.04.2010
Location : Zagreb

PočaljiNaslov: 10. Proplanak   Sub Apr 10, 2010 7:24 am

Jacob me nije nazvao.
Kad sam prvi put ja njega nazvala, javio mi se Billy i
rekao da je Jacob još u krevetu. Postala sam radoznala i
pitala Billyja je li ga odveo liječniku. Billy je rekao da jest,
ali nisam mu vjerovala, iz nekog razloga koji nisam mogla
odrediti. U iduća dva dana zvala sam ih opet, nekoliko
puta dnevno, ali nikad više nikoga nisam uspjela dobiti.
U subotu sam ga odlučila posjetiti, bila ja pozvana
ili ne. Ali crvena je kućica bila prazna. To me prestrašilo
– zar se to Jacob tako razbolio da je morao u bolnicu?
Svratila sam u bolnicu na povratku kući, ali sestra na
recepciji kazala mi je da ni Jacob ni Billy nisu bili tamo.
Natjerala sam Charlieja da nazove Harryja Clearwatera
čim se vratio s posla. Čekala sam u strepnji dok je
Charlie čavrljao sa starim prijateljem; činilo mi se da
razgovor traje cijelu vječnost a da nisu ni spomenuli Ja208
coba. Izgleda da je Harry bio u bolnici... na nekakvim
pretragama za srce. Charlieju se čelo skroz naboralo, ali
Harry je stao zbijati šale, omalovažavajući sve to, sve dok
se Charlie nije opet nasmijao. Tek ga je tada Charlie upitao
za Jacoba, a zatim nisam uspijevala mnogo što čuti
iz njegove strane razgovora, samo obilje komentara poput
hmm i aha. Lupkala sam prstima o kuhinjsku radnu
plohu pokraj njega, sve dok mi nije stavio ruku na šaku,
da me zaustavi.
Charlie je napokon spustio slušalicu i obratio mi se.
“Harry kaže da su imali problema s telefonskim linijama,
pa zbog toga nisi mogla dobiti vezu. Billy je odveo
Jakea do njihovog mjesnog doktora, i čini se da je dobio
mononukleozu. Jako je umoran, pa je Billy rekao da ne
smije primati posjete”, izvijestio me je.
“Ne smije primati posjete?”, ponovila sam u nevjerici.
Charlie je podigao obrvu. “Čuj, nemoj sada biti napasna,
Bells. Billy zna što je najbolje za Jakea. Brzo će on
opet biti na nogama. Samo se strpi.”
Nisam ustrajala. Charlie je bio odviše zabrinut za
Harryja. To je očito bilo bitnije pitanje – ne bi bilo u redu
da ga gnjavim svojim sitnijim brigama. Umjesto toga, otišla
sam ravno u svoju sobu i upalila računalo. Našla sam
medicinski portal i utipkala “mononukleoza” u tražilicu.
O mononukleozi sam znala samo to da se navodno
prenosi ljubljenjem, što s Jakeom očito nije bio slučaj.
Brzo sam pročitala simptome – groznicu neprijeporno
ima, ali što je s ostalim? Nije imao ni grozno upaljeno
grlo, nije ni bio iscrpljen, niti je imao glavobolje, bar ne
prije nego što je otišao kući iz kina; rekao je da se osjeća
“zdrav k’o dren”. Zar ga je zaista tako naglo spopala? Iz
opisa u prilogu činilo mi se da se bolovi javljaju prvi.
209
Oštro sam gledala u monitor i pitala se zbog čega ja
tačno radim sve ovo. Zbog čega sam tako... tako sumnjičava,
kao da ne vjerujem u ono što mi je Billy rekao?
Zbog čega bi Billy lagao Harryju?
Po svoj prilici se ponašam blesavo. Samo sam zabrinuta,
a, iskreno rečeno, uplašila sam se da neću smjeti
posjetiti Jacoba – to me prepalo.
Letimice sam pregledala ostatak priloga, u potrazi za dodatnim
informacijama. Zastala sam kad sam došla do navoda
da mononukleoza može potrajati duže od mjesec dana.
Od mjesec dana? Zinula sam u čudu.
Ali Billy ne može tako dugo braniti posjete. Naravno
da ne može. Jake bi poludio da mora ležati u krevetu
tako dugo bez ikoga s kim bi popričao.
Čega se, uostalom, Billy tako boji? U prilogu je pisalo
da se osoba koja boluje od mononukleoze treba čuvati
tjelesnih napora, ali posjete se nisu spominjale. Bolest
nije naročito zarazna.
Dat ću Billyju tjedan dana, odlučila sam, prije nego
što navalim. Tjedan dana je više nego dovoljno.
Tjedan dana je više nego dugo. Do srijede sam bila
sigurna da neću doživjeti subotu.
Kad sam odlučila ostaviti Billyja i Jacoba tjedan dana
na miru, nisam doista vjerovala da će se Jacob držati Billyjevog
pravila. Svakoga dana sam, po povratku kući iz
škole, trčala do telefona da provjerim poruke. Nikad nisam
imala ni jednu.
Triput sam varala i pokušala ga nazvati, ali linije su
još uvijek bile u kvaru.
Daleko previše vremena provodila sam u kući, i daleko
prečesto sama. Bez Jacoba, bez adrenalina i razonode,
sve što sam dotad potiskivala počelo me opet spopadati.
210 Snovi su opet postali teški. Više nisam uspijevala predvidjeti
kraj. Samo ono užasno ništavilo – pola puta u
šumi, pola puta u onom praznom papratnom moru gdje
više nema bijele kuće. Katkad bi u šumi opet bio Sam
Uley i gledao me. Nisam se obazirala na njega – njegova
me nazočnost nije smirivala; od njega se nisam osjećala
nimalo manje usamljena. Od njega se nisam prestala buditi
od vrištanja iz noći u noć.
Rupa u grudima boljela me jače no ikad. A mislila
sam da je dovodim pod kontrolu, ali iz dana u dan zatjecala
sam se kako se grčim, primam za slabine i s mukom
lovim zrak.
Nisam baš dobro podnosila samoću.
Nemjerljivo mi je laknulo kad sam se jednog jutra
probudila – od vrištanja, naravno – i sjetila da je subota.
Danas mogu nazvati Jacoba. A ako su linije još uvijek
u kvaru, onda idem u La Push. Na ovaj ili onaj način,
današnji dan bit će mi bolji od ovog samotnog tjedna.
Okrenula sam broj i pričekala bez očekivanja. Iznenadila
sam se kad se Billy javio na drugo zvono.
“Halo?”
“O, hej, telefon opet radi! Bok, Billy, Bella ovdje.
Samo zovem da pitam kako je Jacobu. Je li već spreman
za posjete? Mislila sam navratiti – ”
“Žao mi je, Bella”, prekinuo me Billy, a ja sam se
upitala gleda li on televiziju; zvučao je smeteno. “Nema
ga kod kuće.”
“O.” Trebala mi je sekunda da se snađem. “Onda, to
znači da mu je bolje?”
“Aha.” Billy je oklijevao s odgovorom trenutak predugo.
“Ispalo je da uopće nije imao mononukleozu.
Nego samo neki drugi virus.”
211
“A tako. Onda... gdje je?”
“Odvezao se s nekim prijateljima gore u Port Angeles
– mislim da su otišli pogledati dva filma za redom, ili
tako nešto. Neće ga biti cijeli dan.”
“Pa, to mi je drago čuti. Tako sam se brinula. Drago
mi je što mu je bilo dovoljno dobro da izađe.” Glas mi
je zvučao grozno neiskreno dok sam tako brbljala dalje.
Jacobu je bolje, ali ne i dovoljno dobro da me nazove.
Vani je s prijateljima. Ja sjedim kod kuće i iz trenutka u
trenutak sve mi više nedostaje. Usamljena sam, zabrinuta,
utučena od dosade... šuplja – a sada još i sva jadna,
jer sam shvatila da tjedan dana razdvojenosti nije jednako
djelovalo na njega.
“Jesi li htjela nešto konkretno?”, pristojno me upitao
Billy.
“Ne, zapravo nisam.”
“Pa, reći ću mu da si zvala”, obećao mi je Billy. “Bok,
Bella.”
“Bok”, odgovorila sam mu, ali on je već spustio slušalicu.
Ostala sam na trenutak stajati sa slušalicom u ruci.
Jacob se zacijelo predomislio, baš kao što sam se i
bojala. Odlučio je prihvatiti moj savjet i više ne trošiti
vrijeme na osobu koja mu ne može uzvratiti osjećaje.
Osjetila sam kako mi krv istječe iz lica.
“Nešto nije u redu?”, upitao me Charlie kad je sišao
s kata.
“Ne”, slagala sam mu i spustila slušalicu. “Billy kaže
da je Jacobu bolje. Nije imao mononukleozu. Tako da
je to dobro.”
“Hoće li on doći ovamo, ili ti ideš do njega?”, usput
me upitao Charlie, dok je čeprkao po hladnjaku.
212 “Ni jedno, ni drugo”, priznala sam mu. “Izašao je s
nekim drugim prijateljima.”
Ton moga glasa napokon je privukao Charliejevu
pažnju. Naglo me pogledao, prepadnuto, ruke ukočene
oko paketića sirnih listića.
“Zar nije malo prerano za užinu?”, upitala sam ga što
sam opuštenije mogla, da mu odvratim pažnju.
“Ne, samo pakiram nešto da ponesem na rijeku...”
“O, danas idemo na pecanje?”
“Pa, nazvao me Harry... a ne pada kiša.” Pritom je
slagao hrpu hrane na pult. Odjednom me opet pogledao,
kao da je upravo nešto shvatio. “Čuj, hoćeš da ostanem
s tobom, kad je već Jake izašao?”
“Sve je u redu, tata”, rekla sam, nastojeći zvučati nehajno.
“Ribe bolje grizu kad je vrijeme lijepo.”
Gledao je u mene, očito neodlučan. Znala sam da se
brine, da se boji ostaviti me samu, za slučaj da opet ne
“objesim nos”.
“Ozbiljno, tata. Mislim da ću nazvati Jessicu”, brzo
sam se izvukla. Radije bih bila sama nego da me on cijeli
dan čuva. “Moramo učiti za ispit iz algebre. Dobro bi mi
došla njezina pomoć.” To je i bila istina. Ali morat ću se
snaći bez nje.
“To si se dobro sjetila. Koliko si često uz Jacoba, ostali
prijatelji će pomisliti da si ih zaboravila.”
Osmjehnula sam mu i kimnula glavom, kao da me
briga što moji ostali prijatelji misle.
Charlie je pošao dalje, ali onda se zabrinuto okrenuo
na peti. “Hej, učit ćete tu ili kod Jess, zar ne?”
“Naravno, pa gdje bi drugdje?”
“Pa, samo bih htio da paziš da ne zalaziš u šumu, kao
što sam ti već rekao.”
213
Trebao mi je trenutak da shvatim, onako obuzetoj
drugim mislima. “Opet nevolje s medvjedom?”
Charlie je namršteno kimnuo. “Nestao nam je jedan
planinar – šumari su mu rano jutros pronašli logor, ali
ni traga od njega. Zatekli su otiske neke jako velike životinje...
jasno, mogli su nastati i kasnije, kad je došla
njuškati u potrazi za hranom... Uglavnom, upravo joj
postavljaju zamke.”
“O”, rekla sam neodređeno. Nisam istinski slušala
njegova upozorenja; mnogo me više brinula situacija s
Jacobom od mogućnosti da me pojede medvjed.
Bilo mi je drago što se Charlieju žurilo. Nije pričekao
da nazovem Jessicu, pa mu bar nisam morala mazati
oči. Obavila sam sve radnje oko skupljanja udžbenika
na kuhinjskom stolu da ih spremim u torbu; time sam
vjerojatno pretjerala, pa da se nije tako žurio da ode u
ribe, možda bi i posumnjao.
Tako sam se zauzela nastojanjem da izgledam zauzeto
da me svirepo prazni dan preda mnom nije zaista
prikliještio sve dok Charlie nije otišao od kuće. Trebala
sam samo dvije minute zuriti u telefon u kuhinji koji
ne zvoni pa da odlučim da danas ne ostajem kod kuće.
Odvagnula sam opcije.
Nisam kanila nazvati Jessicu. Koliko sam uspjela vidjeti,
Jessica je prešla na tamnu stranu.
Mogla sam se odvesti u La Push i uzeti svoj motocikl
– privlačna pomisao, uz jedan problemčić: ko će me odvesti
na hitnu pomoć ako mi poslije zatreba?
Ili... u kamionetu su mi već naša karta i kompas. Bila
sam prilično sigurna da sad već dovoljno dobro shvaćam
postupak da se ne izgubim. Možda danas uspijem
odraditi dvije crte, da imamo više vremena kad me Jacob
214 odluči napokon opet počastiti svojim društvom. Odbila
sam pomisliti koliko bih se još na to mogla načekati. Ili
hoću li to uopće dočekati.
Načas me zapekla savjest kad sam shvatila kako bi se
Charlie osjetio da sazna za ovo, ali zanemarila sam taj
osjećaj. Naprosto nisam mogla i danas ostati kod kuće.
Nakon nekoliko minuta našla sam se na poznatoj zemljanoj
cesti koja nije vodila nikamo konkretno. Spustila
sam prozore i vozila najbrže što je moj kamionet
mogao podnijeti, nastojeći uživati u vjetru na licu. Bilo
je oblačno, ali gotovo suho – vrlo lijep dan, za Forks.
Nisam počela s takvom lakoćom kao Jacob. Nakon
što sam parkirala na uobičajenom mjestu, morala sam
provesti dobrih petnaest minuta u proučavanju iglice na
kompasu i oznaka na sad već izlizanoj karti. Kad sam
bila razmjerno sigurna da slijedim pravu crtu na mreži,
zašla sam u šumu.
Među drvećem je danas vrvjelo od života, jer su sva
mala stvorenja uživala u privremenoj suhoći. Ipak mi je,
nekako, usprkos svemu tom cvrkutu i graktanju ptica,
bučnom zujanju kukaca oko glave i povremenom protrčavanju
poljskih miševa kroz nisko raslinje, šuma danas
djelovala jezovitije; podsjetila me na moju najnoviju
moru. Znala sam da je to samo zato što sam sama, što
mi nedostaje Jacobovo bezbrižno zviždukanje i zvuk još
jednog para nogu što šljapka mokrim tlom.
Taj osjećaj nelagode bivao je to jači što sam dublje zalazila
među drveće. Sve sam teže disala – ne zbog umora,
nego zato što me opet mučila ta glupa rupa u grudima.
Čvrsto sam se uhvatila oko trupa i nastojala otjerati bol
iz misli. Došlo mi je da se vratim, ali nisam htjela potratiti
već uloženi napor.
215
Ritam koraka počeo mi je otupljivati misli i bol dok
sam se vukla dalje. Disanje mi se napokon ujednačilo,
i bilo mi je drago što nisam odustala. Ovo snalaženje u
prirodi išlo mi je sve bolje od ruke; zapažala sam da se
krećem sve brže.
Nisam shvatila koliko sam zapravo brža. Mislila sam
da sam prešla možda četiri kilometra, pa ga još nisam
ni bila počela tražiti. A onda sam, tako naglo da sam
se smela, prošla kroz niski luk dvaju krošanja šumskog
javora – probijajući se kroz paprat u visini grudi – i iskoračila
na proplanak.
Bilo je to isto ono mjesto; u to sam odmah bila sigurna.
Nikad nisam vidjela drugu tako simetričnu čistinu.
Bila je savršeno okrugla, kao da je neko namjernim čupanjem
drveća stvorio besprijekoran krug, ali ne ostavljajući
traga trganja u valovitoj travi. S istočne strane
tiho je klokotao potok.
Bez sunca tu nije bilo ni izbliza onako divno kao prije,
ali i dalje je bilo vrlo lijepo i spokojno. Nije bilo doba
godine u kojem raste šumsko cvijeće; na zemlji je rasla
gusta, visoka trava što se povijala na lakom povjetarcu
kao što se voda mreška na jezeru.
Bilo je to isto ono mjesto... ali nije u sebi imalo ono
što tražim.
Osjetila sam razočaranje gotovo istodobno s prepoznavanjem.
Svalila sam se na zemlju tamo gdje sam stajala,
kleknuvši na rubu čistine, dok sam polako ostajala
bez zraka.
Ima li smisla da idem dalje? Ništa se ovdje nije zadržalo.
Ništa više od uspomena koje sam mogla prizvati
kad god sam htjela, ako bih ikada bila voljna podnijeti
popratnu bol – bol koja me sada spopada, nesmiljeno
216 spopada. Ničega ovdje posebnog nema bez njega. Nisam
bila posve sigurna što sam se to nadala tu pronaći, ali na
proplanku nije bilo atmosfere, nije bilo ničega, baš kao i
svugdje drugdje. Baš kao i u mojim noćnim morama. U glavi mi se zavrtjelo od mučnine.
Barem sam sama došla ovamo. Osjetila sam naglu zahvalnost
na tu spoznaju. Da sam otkrila proplanak uz
Jacoba... pa, nikako ne bih uspjela prikriti bezdan u koji
sada ponirem. Kako bih mu mogla objasniti zbog čega
se raspadam na komadiće, zbog čega se moram čvrsto
sklupčati ne bih li spriječila da me šuplja rupa rastrga?
Itekako je bolje što nemam publike.
A neću morati nikome ni objasniti zbog čega mi se
tako žuri odavde. Jacob bi pretpostavio da ću se, kad sam
se već toliko pomučila da nađem ovo glupo mjesto, htjeti
ovdje zadržati više od nekoliko sekundi. Ali već sam se
pokušavala nekako osoviti na noge, trudila se otklupčati
kako bih mogla pobjeći. U ovoj praznini bilo je previše
nesnosne boli – otpuzat ću odavde, budem li morala.
Kakve li sreće što sam sama!
Sama. Ponovila sam tu riječ s mračnim zadovoljstvom
kad sam silom ustala, usprkos boli. Upravo u tom
trenu, jedna je prilika iskoračila iz drveća na tridesetak
koraka sjeverno od mene.
U sekundi me prožeo cijeli spektar zapanjujućih osjećaja.
Prvi je bio iznenađenje; ovdje sam bila daleko od
svakog markiranog puta, pa nisam očekivala društvo.
Zatim, kad sam bolje pogledala tu nepomičnu priliku i
razabrala njezinu krajnju smirenost i blijedu kožu, proparao
me nalet prodorne nade. Suspregnula sam je iz sve
snage, opirući se jednako oštrom udarcu agonije kad mi
je pogled prešao na lice podno crne kose, lice koje nije
217
bilo ono koje sam htjela vidjeti. Nakon toga je stigao
strah; ovo nije bilo ono lice za kojim sam tugovala, ali
bilo mu je dovoljno slično da shvatim kako muškarac
koji stoji nasuprot meni nije nikakav zalutali planinar.
I nakon svega, na kraju, stiglo je prepoznavanje.
“Laurent!”, viknula sam iznenađeno i razdragano.
Reakcija mi je bila iracionalna. Vjerojatno bi mi bilo
pametnije da sam se zadržala na strahu.
Kad smo se upoznali, Laurent je bio pripadnik Jamesovog
kovena. Nije sudjelovao u lovu koji je uslijedio – u
lovu na mene – ali samo zato što se prepao; štitio me
koven veći od njegovoga. Bilo bi drugačije da je situacija
bila suprotna – tada se uopće ne bi bio libio objedovati
me. Naravno, sada se sigurno promijenio, jer je bio
otišao na Aljasku živjeti s drugim tamošnjim uljuđenim
kovenom, drugom obitelji koja iz etičkih razloga odbija
piti ljudsku krv. S drugom obitelji poput... ali nisam se
mogla natjerati da pomislim na to ime.
Da, strah bi imao više smisla, ali osjećala sam samo
premoćno zadovoljstvo. Proplanak je ponovno postao
čarobno mjesto. Mračnije čarobno nego što sam očekivala,
jasno, ali svejedno čarobno. Evo one spone za kojom
sam tragala. Dokaza, ma kako dalekog, da – negdje
u istom ovom svijetu u kojem živim – doista postoji on.
Laurent je izgledao neshvatljivo isto kao i prije. Valjda
bi bilo vrlo blesavo i ljudsko od mene da očekujem nekakvu
promjenu u ovih godinu dana. Ali nešto se... nisam
mogla tačno odrediti što.
“Bella?”, oslovio me, izgledajući zaprepaštenije nego
što sam se ja osjećala.
“Sjećaš me se.” Nasmiješila sam se. Smiješno što sam
toliko ushićena jer mi jedan vampir zna ime.
218 Široko se osmjehnuo. “Nisam te ovdje očekivao.” Lagano
je krenuo prema meni, smješkajući se.
“Zar ne bi trebalo biti obratno? Ipak ja ovdje živim.
Mislila sam da si ti otišao na Aljasku.”
Zastao je na desetak koraka od mene i nakrivio glavu.
Od pamtivijeka nisam vidjela lice lijepo poput njegovoga.
Proučila sam mu crte s neobično pohlepnim osjećajem
oslobađanja. Evo nekoga pred kojim se ne moram
pretvarati – nekoga ko već zna sve ono što nikada ne bih
mogla reći.
“U pravu si”, složio se. “Jesam, bio sam na Aljasci.
Ipak, nisam očekivao... Kad sam zatekao kuću Cullenovih
praznu, mislio sam da su se odselili.”
“O.” Ugrizla sam se za usnu kad su me nezarasli rubovi
rane zapekli na spomen tog imena. Trebala mi je
sekunda da se priberem. Laurent je samo čekao i radoznalo
me promatrao.
“Jesu, odselili su se”, napokon sam mu uspjela reći.
“Hmm”, promrmljao je. “Iznenađuje me što nisu poveli
i tebe. Zar im ti nisi bila svojevrsni mezimac?” U
očima mu nije bilo ni traga namjere da me uvrijedi.
Oporo sam se osmjehnula. “Tako nekako.”
“Hmm”, ponovio je, opet zadubljen u misli.
Upravo u tom trenutku shvatila sam zašto izgleda
isto – odviše isto. Nakon što nam je Carlisle rekao da je
Laurent otišao živjeti s Tanyjinom obitelji, počela sam
ga predočavati sebi, u rijetkim prilikama kad bih ga se
uopće sjetila, s istim onim zlaćanim očima koje imaju...
Cullenovi – istjerala sam to ime iz sebe, lecnuvši se. Koje
imaju svi dobri vampiri.
Nehotice sam ustuknula, a njegove znatiželjne, tamnocrvene
oči popratile su taj pokret.
219
“Često ti dolaze u posjet?”, upitao me, i dalje onako
usput, ali premještajući težište prema meni.
“Laži”, prišapnuo mi je onaj prekrasni baršunasti glas
iz uspomena, pun strepnje.
Prenula sam se na zvuk njegovoga glasa, ali nije me
trebao iznenaditi. Zar se nisam našla u najgoroj zamislivoj
opasnosti? Motocikl je bio bezopasan poput mačića
u usporedbi s ovim.
Postupila sam kako mi je glas kazao.
“Tu i tamo.” Pokušala sam zvučati nehajno i opušteno.
“Meni se čini da ti razmaci duže traju, rekla bih.
Znaš kako im nešto uvijek odvrati pažnju...” Počela sam
brbljati. Morala sam se silom ušutkati.
“Hmm”, opet je rekao. “Kuća mi je mirisala kao da
već duže u njoj nikog nije bilo...”
“Moraš bolje lagati, Bella”, naložio mi je glas.
Pokušala sam. “Moram spomenuti Carlisleu da si
svratio. Bit će mu krivo što je propustio tvoj posjet.”
Pretvarala sam se da se kratko premišljam. “Ali vjerojatno
to ne bih smjela spomenuti... Edwardu, valjda – ”,
jedva sam mu uspjela izgovoriti ime, a pritom mi se lice
tako izobličilo da mi je upropastilo blef , “– jer se on
tako lako razljuti... pa, sigurna sam da se sjećaš i sâm.
Još uvijek je osjetljiv na sve što se dogodilo s Jamesom.”
Zakolutala sam očima i odmahnula rukom na to, kao
da je sve to odavno prošlo, ali u glasu mi se čuo tračak
histerije. Upitala sam se hoće li ga razabrati.
“Zar zaista?”, upitao me Laurent pristojno... sumnjičavo.
Šturo sam mu odgovorila, da me ne oda panika u
glasu. “Mm-hmm.”
Laurent je nehajno stao u stranu, promatrajući mali
proplanak. Nije mi promaklo da je tim korakom došao
220 bliže meni. Glas u mojoj glavi reagirao je potmulim režanjem.
“Onda, što je novo u Denaliju? Carlisle je rekao da
živiš s Tanyom?” Glas mi je bio previsok.
Zastao je na to pitanje. “Tanya mi je vrlo draga”, zamišljeno
je rekao. “A njezina sestra Irina još i više... Nikad
prije nisam se zadržao tako dugo na jednom mjestu,
i gode mi prednosti i novosti koje to nudi. Ali ograničenja
mi teško padaju... Iznenađuje me što bilo ko od njih
može tako dugo izdržati.” Zavjerenički mi se osmjehnuo.
“Katkad varam.”
Nisam mogla progutati slinu. Stopalo mi se polako
počelo odmicati, ali ukočila sam se kad je treptajem crvenih
očiju opazio moj pokret.
“O”, rekla sam slabašnim glasom. “I Jasper ima takvih
problema.”
“Ne mrdaj”, šapnuo mi je glas. Pokušala sam ga poslušati.
Nije mi bilo lako; gotovo da nisam mogla obuzdati
nagonsku potrebu da šmugnem.
“Zar zaista?” Činilo se da Laurenta to zanima. “Jesu
li zbog toga otišli?”
“Ne”, iskreno sam mu odgovorila. “Jasper je pažljiviji
kod kuće.”
“Da”, složio se Laurent. “Ja sam također.”
Sada je posve otvoreno zakoraknuo prema meni.
“Je li te Victoria ikako uspjela naći?”, upitala sam ga,
sva bez daha, očajnički mu nastojeći odvratiti pažnju. To
mi je pitanje prvo palo na pamet, i zažalila sam čim sam
ga izgovorila. Na Victoriju – koja je otišla s Jamesom
u lov na mene, a zatim nestala – nisam htjela misliti u
ovom trenutku.
Ali pitanje ga je ipak uspjelo zaustaviti.
221
“Jest”, rekao je, zastavši pri tom koraku. “Zapravo,
došao sam ovamo da njoj učinim uslugu.” Složio je facu.
“Neće joj biti drago kada to čuje.”
“Kada čuje što?”, znatiželjno sam rekla, pozivajući
ga da nastavi. Zagledao se u drveće, u stranu od mene.
Iskoristila sam taj trenutak njegove nepažnje i kriomice
se odmaknula za korak.
Opet me pogledao i osmjehnuo se – s tim izrazom
lica sad je izgledao kao crnokosi anđeo.
“Kada čuje da sam te ubio”, odgovorio mi je, predući
zavodljivo.
Zateturala sam još za korak unatraške. Od mahnitog
režanja u glavi bilo mi je teško išta čuti.
“Htjela je to sačuvati za sebe”, veselo je nastavio.
“Ona se, recimo to tako... ljuti na tebe, Bella.”
“Na mene?”, zacviljela sam.
Odmahnuo je glavom i zacerekao se. “Znam, i meni
se to čini malo zaostalim. Ali James joj je bio partner, a
tvoj Edward ga je ubio.”
Čak i tu, na pragu smrti, njegovo mi je ime zastrugalo
po nezaraslim ranama kao nazubljena oštrica.
Laurent nije mario za moju reakciju. “Smatrala je
da je doličnije ubiti tebe nego Edwarda – poštena razmjera,
partnericu za partnera. Zamolila me da joj izvidim
teren, da tako kažemo. Nisam očekivao da će biti
tako lako doći do tebe. Znači da njezin plan možda ima
manu – očito joj neće pružiti osvetu kakvu bi htjela, jer
ti njemu sigurno nisi naročito bitna ako te nezaštićenu
ostavio ovdje.”
Još jedan udarac, još jedno trganje u mojim grudima.
Laurent je blago premjestio težište, a ja sam teturavo
ustuknula još za jedan korak.
222 Namrštio se. “Pretpostavljam da će se svejedno naljutiti.”
“Pa zašto da je onda ne pričekaš?”, nekako sam protisnula
iz sebe.
Zločesto se iscerio, tako da mu se lice izobličilo. “Pa
čuj, ulovila si me u teškom trenutku, Bella. Nisam ovamo
došao po Victorijinom zadatku – nego u lovu. Baš
sam žedan, a tvoj miris je tako... slastan da mi naprosto
cure sline.”
Laurent me pohvalno pogledao, kao da je to kazao
kao kompliment.
“Zaprijeti mu”, naredila mi je predivna obmana, glasa
izobličenog od straha.
“Znat će da si ti to učinio”, poslušno sam prošaptala.
“Nećeš se izvući iz ovog.”
“A zašto ne bih?” Laurent se osmjehnuo još šire. Prešao
je pogledom po maloj čistini usred šume. “Iduća će
kiša sprati miris. Niko ti neće naći tijelo – jednostavno
ćeš nestati, kao i toliko, toliko drugih ljudi. Nema razloga
da Edward pomisli na mene, sve i ako mu se bude
dalo istražiti što se zbilo. Ovo nije ništa osobno, uvjeravam
te, Bella. Samo sam žedan.”“Zamoli ga”, usrdno mi je kazala halucinacija.
“Molim te”, nekako sam progovorila.
Laurent je odmahnuo glavom, toplo me gledajući.
“Shvati to ovako, Bella. Imaš itekakve sreće što sam te
upravo ja našao.”
“Imam li?”, bezglasno sam rekla, zateturavši još za
korak unatraške.
Laurent je slijedio moj pokret, gipko i graciozno.
“Da”, potvrdio mi je. “Obavit ću to vrlo brzo. Ništa
nećeš osjetiti, obećavam ti. O, jasno, poslije ću lagati
223
Victoriji, čisto da je udobrovoljim. Ali kad bi samo znala
što je sve ona naumila učiniti s tobom...” Polako je
odmahnuo glavom, gotovo zgađeno. “Kunem ti se da bi
mi bila zahvalna.”
Užasnuto sam gledala u njega.
Onjušio je lahor koji je do njega nosio miris moje
kose. “Slasno”, ponovio je i duboko udahnuo.
Napela sam se da skočim, zaškiljivši od grčenja kad
mi je Edwardov daleki urlik odjeknuo u mislima. Njegovo
se ime probilo kroza sve zidove koje sam podigla
da ga zatočim. Edwarde, Edwarde, Edwarde. Poginut ću.
Nema veze ako sada pomislim na njega. Edwarde, volim
te.
Stisnutim sam očima opazila kako Laurent zastaje
usred udisaja i naglo okreće glavu ulijevo. Bilo me strah
odmaknuti pogled s njega, okrenuti se kamo i on, premda
se doista nije trebao služiti odvraćanjem pažnje, a ni
bilo kakvom drugom smicalicom, da me nadvlada. Kad
je počeo polako uzmicati od mene, tako sam se zaprepastila
da nisam uspjela osjetiti olakšanje.
“Pa ne mogu vjerovati”, rekao je, tako tiho da sam ga
jedva čula.
Nato sam morala pogledati. Očima sam prešla preko
proplanka, tražeći tu smetnju koja mi je za nekoliko sekundi
produžila život. Isprva ništa nisam opazila, pa mi
se pogled vratio na Laurenta. On se sada brže povlačio,
čvrsto zagledan u šumu.
Tada sam ga ugledala; golemi crni stvor polako se
pomolio između stabala, tih kao sjena, i odlučno krenuo
prema vampiru. Bio je ogroman – visok kao konj,
ali zbijeniji, daleko mišićaviji. Iskezio je dugu njušku,
otkrivajući red sjekutića oštrih poput bodeža. Surovo re224
žanje prodrlo mu je kroz zube, razlijegavši se čistinom
poput otegnute grmljavine.
Onaj medvjed. Samo, to uopće nije bio medvjed.
Ipak, sigurno su se upravo ove divovske crne nemani svi
toliko uplašili. Izdaleka bi svako pretpostavio da je riječ
o medvjedu. Što bi drugo moglo biti tako golemo, tako
moćno građeno?
Voljela bih da sam bila te sreće da ga vidim izdaleka.
A ovako, nečujno je prošao na mekim šapama jedva tri
metra od mjesta na kojem sam stajala.
“Ne pomiči se”, šapnuo mi je Edwardov glas.
Zurila sam u čudovišno stvorenje, zgranuto nastojeći
pridodati mu neko ime. Oblikom i kretanjem izrazito
me podsjećao na psa. Onako ukipljenoj od užasa, na pamet
mi je padala samo jedna mogućnost. No nikada ne
bih mogla ni zamisliti da bi vuk mogao biti tako velik.
Režanje mu se opet razleglo iz grla, a ja sam zadrhtala
i odmaknula se od tog zvuka.
Laurent je uzmicao prema rubu drveća, a mene je
kroz studenu stravu obuzela zbunjenost. Zašto se Laurent
povlači? Dobro, vuk je čudovišno velik, ali ipak je
to samo životinja. Zbog čega bi se jedan vampir bojao
životinje? A Laurent se bojao. Užasnuto je razrogačio
oči, baš kao i ja.
Kao u odgovor na moje pitanje, mamutski vuk odjednom
više nije bio sam. Još dvije divovske zvijeri odjednom
su mu uz oba boka nečujno izašle na proplanak.
Jedna je bila zagasito siva, druga smeđa, obje nešto niže
od prve. Sivi je vuk prošao drvećem samo na nekoliko
koraka od mene, pogleda uprtog u Laurenta.
Prije nego što sam stigla reagirati, za njima su naišla
još dva vuka, postrojeni u obliku slova V, kao guske kad
225
lete na jug. A to je značilo da je neman smećkaste boje
hrđe koja se zadnja provukla kroz raslinje prošla dovoljno
blizu meni da je mogu dotaknuti.
Nehotice sam zinula u čudu i odskočila – što mi je
bio najgluplji mogući potez. Opet sam se ukipila, čekajući
da se vukovi okome na mene, mnogo slabiju od
dvije raspoložive žrtve. Načas sam poželjela da Laurent
već jednom prione na posao i sredi taj čopor vukova
– njemu bi to trebalo biti tako jednostavno. Između
dvije mogućnosti koje su se našle preda mnom, činilo
mi se da bi mi gotovo sigurno bilo gore da me pojedu
vukovi.
Vuk najbliži meni, onaj crvenkastosmeđi, blago je
okrenuo glavu kad je čuo kako lovim zrak.
Oči tog vuka bile su tamne, gotovo crne. Promatrao
me djelić sekunde dubokim očima koje su mi se učinile
odviše inteligentnima za jednu divlju životinju.
Dok je gledao u mene, odjednom sam se sjetila Jacoba
– opet sa zahvalnošću. Barem sam sama došla ovamo,
na ovaj proplanak iz bajke, pun mračnih nemani. Barem
Jacob sada neće stradati. Barem neću nositi njegovu
smrt na duši.
Zatim je vođa opet potmulo zarežao, a riđi je vuk
naglo okrenuo glavu natrag prema Laurentu.
Laurent je zurio u čopor čudovišnih vukova u neprikrivenom
šoku i strahu. Prvo sam još i mogla shvatiti.
Ali zaprepastila sam se kad se neočekivano okrenuo na
peti i nestao među drvećem.
Pobjegao je.
Vukovi su za tren oka pojurili za njim, pretrčavši
otvorenu livadu u nekoliko moćnih skokova, tako glasno
režeći i škljocajući zubima da sam nagonski dlano226
vima prekrila uši. Zvuk se iznenađujuće naglo izgubio
nakon što su zašli u šumu.
A onda sam opet ostala sama.
Koljena su me izdala, pa sam pala na ruke, dok su mi
jecaji navirali iz grla.
Znala sam da moram otići, smjesta otići. Koliko će
dugo vukovi goniti Laurenta prije nego što se vrate po
mene? Ili će se Laurent okomiti na njih? Hoće li se on to
vratiti po mene?
Ipak, isprva se nisam mogla pomaknuti; ruke i noge
su mi drhtale, i nisam znala kako stati na noge.
Svijest mi nije mogla nadići strah, užas i zbunjenost.
Nisam shvaćala što sam to upravo vidjela.
Vampir nije smio samo tako pobjeći od običnih gorostasnih
pasa. Kako bi njihovi zubi mogli nauditi njegovoj
granitnoj koži?
A vukovi su trebali zaobići Laurenta u širokom luku.
Čak i ako ih je iznimna veličina naučila da se ničeg ne
boje, svejedno nije imalo smisla da ga krenu natjeravati.
Sumnjala sam da njegova ledena mramorna koža miriše
iole nalik hrani. Zašto bi zaobišli nešto toplokrvno i slabašno
poput mene i nadali se u potjeru za Laurentom?
Nije mi to išlo u glavu.
Hladan povjetarac prostrujao je proplankom, povijajući
travu kao da se nešto kreće njome.
Nekako sam se osovila na noge, uzmičući od vjetra,
premda je bezopasno pirio oko mene. Zateturala sam
u panici, okrenula se i šmugnula glavom bez obzira u
šumu.
Sljedećih nekoliko sati provela sam u agoniji. Triput
mi je duže trebalo da pobjegnem iz šume nego da
stignem do proplanka. Isprva nisam marila za to kuda
227
idem, usredotočena samo na ono od čega bježim. Kad
sam se napokon dovoljno pribrala da se sjetim kompasa,
bila sam duboko u neznanoj i prijetećoj gustoj šumi.
Ruke su mi se tako silovito tresle da sam morala položiti
kompas na blatnu zemlju kako bih ga mogla očitati.
Svakih nekoliko minuta zastajala sam, odlagala kompas
na tlo i provjeravala da se i dalje krećem na sjeverozapad,
svjesna – kada mahnito šljapkanje mojih koraka nije zakrivalo
te zvukove – tihog šapata neopazivih stvorova što
se kreću kroz lišće.
Na kreštanje šojke odskočila sam i pala u guštik mladih
jela, tako da su mi se ruke izgrebale, a kosa slijepila
smolom. Iznenadno veranje vjeverice uz deblo omorike
natjeralo me u tako glasan vrisak da su me vlastite uši
zaboljele.
Napokon se među drvećem ispred mene ukazala čistina.
Izbila sam na praznu cestu nekih kilometar i pol
od mjesta gdje sam ostavila kamionet. Onako iscrpljena,
trčala sam putem sve dok ga nisam našla. Kad sam
se napokon opet smjestila u kabinu, opet sam jecala. Iz
sve snage stisnula sam obje krute brave prije nego što
ću izvući ključeve iz džepa. Rika motora zvučala mi je
utješno i suvislo. Pomogla mi je da obuzdam suze dok
sam punom brzinom kamioneta jurila do glavne autoceste.
Kad sam stigla kući, bila sam mirnija, ali i dalje sva
izvan sebe. Charliejev policijski automobil stajao je na
prilaznom putu – nisam shvatila koliko je već sati. Nebo
se već mračilo.
“Bella?”, pozvao me Charlie kad sam zalupila vratima
iza sebe i brže-bolje okrenula zasune.
“Da, ja sam.” Glas mi je podrhtavao.
228 “Gdje si ti to bila?”, grmnuo je, izlazeći na kuhinjska
vrata s prijetećim izrazom lica.
Zastala sam, oklijevajući. Vjerojatno je nazvao Stanleyjeve.
Bolje mi je da mu kažem istinu.
“U prirodi”, priznala sam mu.
Gledao me stisnutim očima. “A što je bilo s odlaskom
do Jessice?”
“Nije mi se danas učila algebra.”
Charlie je prekrižio ruke na prsima. “Zar te nisam
zamolio da ne ideš u šumu?”
“Ma da, znam. Ne brini, neću to više ponoviti.” Sva
sam se stresla.
Kao da me tek tada prvi put dobro pogledao. Sjetila
sam se da sam danas provela neko vrijeme na šumskom
tlu; sigurno izgledam grozno.
“Što se dogodilo?”, strogo me upitao Charlie.
Opet sam odlučila da mi je najpametnije reći istinu,
bar djelomičnu. Bila sam previše potresena da se pretvaram
kako sam provela opušten dan uz floru i faunu.
“Vidjela sam onog medvjeda.” Pokušala sam to smireno
reći, ali glas mi je bio visok i drhtav. “Samo što to
nije medvjed – nego nekakav vuk. I pet ih je. Veliki crni,
i sivi, i crvenkastosmeđi...”
Charlie je iskolačio oči od užasa. Brzo mi je prišao i
čvrsto me uhvatio oko ramena.
“Jesi li dobro?”
Slabašno sam kimnula da jesam.
“Reci mi što je bilo.”
“Nisu uopće marili za mene. Ali nakon što su otišli,
pobjegla sam i pritom puno padala.”
Pustio mi je ramena i čvrsto me zagrlio. Dugo je
samo šutio.
229
“Vukovi”, promrmljao je.
“Što?”
“Lovočuvari su rekli da otisci ne odgovaraju medvjeđima
– ali da vukovi nikad ne izrastu toliki...”
“Ovi su bili ogromni.”
“Što kažeš, koliko si ih vidjela?”
“Pet.”
Charlie je odmahnuo glavom, zabrinuto se mršteći.
Napokon je progovorio tonom s kojim se nije dalo raspravljati.
“Nema više planinarenja.”
“Nema problema”, usrdno sam mu obećala.
Charlie je nazvao postaju da prijavi što sam vidjela.
Malo sam muljala oko mjesta gdje sam tačno vidjela vukove
– rekla sam da sam bila na putu koji vodi na sjever.
Nisam htjela da moj tata sazna koliko sam duboko zašla
u šumu usprkos njegovoj želji, niti sam, što je još bitnije,
htjela da iko odluta blizu mjesta gdje me Laurent možda
traži. Smučilo mi se na tu pomisao.
“Jesi li gladna?”, upitao me kad je spustio slušalicu.
Odmahnula sam glavom, premda sam sigurno skapavala.
Cijeli dan ništa nisam stavila u usta.
“Samo sam umorna”, rekla sam mu. Pošla sam prema
stubištu.
“Hej”, rekao je Charlie, zvučeći odjednom opet sumnjičavo.
“Nisi li rekla da je Jacob otišao iz mjesta na cijeli
dan?”
“Tako mi je Billy rekao”, kazala sam mu, zbunjena
njegovim pitanjem.
Malo je proučio izraz moga lica, i očito je bio zadovoljan
onime što je ondje vidio.
“Ha.”
“Zašto pitaš?”, upitala sam ga. Zvučalo je kao da želi
230 reći da sam mu jutros lagala. I to ne samo o tome da ću
ići učiti s Jessicom.
“Pa čuj, kad sam otišao po Harryja, vidio sam Jacoba
kako stoji ispred onog njihovog dućana s nekim
prijateljima. Mahnuo sam mu, ali on je... pa, ne mogu
baš reći je li me vidio. Mislim da se možda prepirao s
prijateljima. Izgledao mi je čudno, kao da ga nešto ljuti.
I... promijenio se. Kao da to dijete naočigled raste! Sve
je veći svaki put kad ga vidim.”
“Billy je rekao da Jake i njegovi prijatelji idu gore u
Port Angeles, pogledati neke filmove. Po svoj prilici su
samo čekali da još neko dođe.”
“A, tako.” Charlie je kimnuo glavom i krenuo u kuhinju.
Ostala sam u hodniku, misleći o toj Jacobovoj prepirci
s prijateljima. Upitala sam se nije li pozvao Embryja
na red zbog situacije sa Samom. Možda me se zbog
toga danas riješio – ako će to značiti da može razriješiti
probleme s Embryjem, bilo mi je drago što je tako postupio.
Zastala sam da još jedanput provjerim brave prije
nego što ću otići u sobu. Baš sam bila blesava. Kako bi
jedna brava mogla spriječiti ijedno čudovište koje sam
danas vidjela? Pretpostavila sam da bi sama kvaka osujetila
vukove, jer nemaju nasuprot postavljene palce. A
ako Laurent dođe amo...
Ili... Victoria.
Legla sam na krevet, ali tako sam se snažno tresla da
se nisam mogla nadati snu. Zgrčeno sam se sklupčala pod jorganom i suočila s užasnim činjenicama.
Ništa tu ne mogu učiniti. Nikakve predostrožnosti
ne mogu poduzeti. Nigdje se ne mogu sakriti. Niko mi
ne može pomoći.
231
Želudac mi se mučno okrenuo kad sam shvatila da je
situacija još i gora. Jer sve to također vrijedi za Charlieja.
Moj otac, koji spava odmah tu, u sobi do mene, nalazi se
samo za milimetar od nišana usmjerenog u mene. Moj
će ih miris dovesti ovamo, bila ja ovdje ili ne.
Drhtaji su me potresali tako jako da su mi zubi počeli
cvokotati.
Da se primirim, uobrazila sam si nemoguće: zamislila
sam da su veliki vukovi sustigli Laurenta u šumi
i raščerečili tog neuništivog besmrtnika kao bilo kojeg
normalnog čovjeka. Ako su ga vukovi sredili, onda neće
moći reći Victoriji da sam ovdje sasvim sama. Ako se ne
vrati, možda će ona misliti da me Cullenovi još uvijek
štite. Kad bi samo vukovi mogli odnijeti prevagu u takvoj
borbi...
Moji dobri vampiri nikad se neće vratiti; kako mi je
godilo zamišljati da bi i oni drugi mogli nestati.
Čvrsto sam zažmirila i pričekala da se obeznanim –
gotovo nestrpljivo želeći da mi mora počne. Bolje i to
od onog blijedog, lijepog lica što mi se sada smješkalo
pod kapcima.
U mojoj predodžbi, Victoriji su oči bile crne od žeđi
i sjajne od želje, a usne su joj se s nasladom odizale od
blistavih zuba. Crvena joj je kosa bila jarka poput vatre;
kaotično je vijorila oko njezinog mahnitog lica.
Laurentove su mi se riječi ponovile u glavi. Kad bi
samo znala što je sve ona naumila učiniti s tobom...
Zarila sam šaku u usta da ne vrisnem.
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika
 
10. Proplanak
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Kristen Stewart Serbia :: -TWILIGHT SAGA- :: Čitanje Knjiga Sumrak Sage :: Mlad Mesec-
Skoči na: