Kristen Stewart Serbia

Ovo je forum za sve fanove glumice Kristen Stewart! Saznajte sve o njoj, i ponešto o Twilight sagi!
 
PrijemKalendarČesto Postavljana PitanjaTražiLista članovaKorisničke grupeRegistruj sePristupi

Delite | 
 

 7. Ponavljanje

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Alisper 4ever

avatar

Posts : 77
Join date : 03.04.2010
Location : Zagreb

PočaljiNaslov: 7. Ponavljanje   Sub Apr 10, 2010 7:11 am

Nisam bila sigurna kojeg vraga radim ovdje.
Nastojim li ja to sebe otjerati natrag u zombijevsku
obamrlost? Zar sam postala mazohist – stekla sklonost
prema mučenju? Trebala sam se odvesti ravno dolje u La
Push. Uz Jacoba sam se osjećala mnogo, mnogo zdravije.
Ovo mi nije bio zdrav potez.
Ali nastavila sam polako voziti obraslim prilaznim
putem što je zavijao kroz drveće nadvijeno nada me kao
zeleni, živi tunel. Ruke su mi se tresle, pa sam čvršće
stegnula upravljač.
Znala sam da je mora donekle razlog ovom postupku;
sad kad sam se stvarno probudila, ništavilo onog sna
tištalo mi je živce kao pas što glođe kost. Imala sam što
potražiti. Nedosežan i nemoguć, nemaran i nehajan...
ali on je tamo negdje, gdje god već bio. Morala sam u to
vjerovati.
Drugi je razlog bio čudan osjećaj ponavljanja koji
sam danas osjetila u školi, podudarnost datuma. Dojam
da počinjem ispočetka – da bi možda moj prvi dan u
školi tako prošao da sam tog popodneva doista bila najneobičnija
osoba u kantini.
Riječi su mi bezvučno prolazile glavom, kao da ih
čitam, umjesto da slušam kako se izgovaraju:
Bit će ti kao da nikad nisam ni postojao.
Lagala sam sebi kad sam povod svom dolasku ovamo
razdijelila samo na dva dijela. Nisam htjela priznati onaj
najsnažniji poriv. Jer bio je mentalno neuračunljiv.
Ruku na srce, htjela sam opet čuti njegov glas, kao u
onoj čudnoj obmani u petak navečer. U tom kratkom
trenutku, kad mu je glas dopro ne iz mog svjesnog pamćenja,
nego iz nekog drugog dijela mene, kad mu je glas
bio savršen i tečan kao med, a ne tek blijedi odjek koji
bi mi sjećanje obično podastrlo, mogla sam ga se sjećati
bez boli. Nije to potrajalo; bol me sustigla, kao što će
me sigurno sustići i nakon ovog blesavog poteza. Ali ti
dragocjeni trenuci kad ga mogu opet čuti neodoljivo su
me mamili. Morala sam nekako ponoviti to iskustvo...
ili napadaj, bolje rečeno.
Nadala sam se da je déjà vu ključan. Zato sam krenula
prema njegovoj kući, gdje nisam bila još od svoje
zlosretne proslave rođendana, prije toliko mjeseci.
Gusto, gotovo prašumsko raslinje polako je puzalo
kraj mojih prozora. Put je zavijao li zavijao. Ubrzala
sam, postajući nervozna. Koliko se dugo ja to već vozim?
Zar nisam već trebala stići do kuće? Prilazni put bio je
tako zarastao da ga nisam mogla prepoznati.
Što ako je ne uspijem naći? Zadrhtala sam. Što ako
uopće nema opipljiva dokaza?
A onda je naišao procjep u drveću koji sam tražila,
makar ne onako istaknut kao prije. Raslinju tu nije dugo
trebalo da zauzme svaki pedalj nebranjene zemlje. Visoka
paprat raširila se travnjakom oko kuće, tiskajući se
oko cedrovih debala, čak i oko širokog trijema. Izgledalo
je kao da su tratinu poplavili zeleni, pernati valovi do
visine struka.
I kuća je bila tu, ali nije bila kao prije.
Premda se izvana ništa nije promijenilo, praznina je
vrištala iz pustih prozora. Bilo je jezivo. Prvi put otkako
sam vidjela tu prekrasnu kuću, izgledala je kao stanište
kakvo dolikuje vampirima.
Naglo sam zakočila i pogledala u stranu. Bojala sam
se prići bliže.
Ali ništa se nije dogodilo. Nisam začula nikakav glas u glavi.
Tako sam ostavila motor da radi i iskočila u more
paprati. Možda ako priđem, kao u petak navečer...
Polako sam krenula prema golom, ispražnjenom pročelju,
dok mi je kamionet utješno brundao iza leđa. Zastala
sam pred stubama trijema, jer tu nije bilo ničega. Ni traga
zaostalom osjećaju njihova boravka... njegova boravka.
Kuća je čvrsto stajala, ali malo mi je značila. Svojim opipljivim
postojanjem neće suzbiti ništavilo iz noćnih mora.
Nisam prišla bliže. Nisam htjela pogledati kroz prozore.
Nisam bila sigurna što bi mi bilo teže vidjeti. Ako
su sobe prazne, ako prazno ječe od poda do stropa, to će
me svakako zaboljeti. Kao na bakinom pogrebu, kad je
majka tražila da ostanem vani dok je lijes bio otvoren.
Rekla mi je da ne moram vidjeti baku takvu, sjećati je se
takve, umjesto žive.
Ali zar ne bi bilo gore da nema nikakve promjene?
Da kaučevi stoje gdje sam ih zadnji put vidjela, da su
slike na zidovima – još gore, da je glasovir još na svom
niskom podiju? Jedino kad od kuće više ne bi bilo ni
traga osjećala bih se gore nego da vidim kako ih nikakva
imovina nije vezivala uz ovo mjesto. Da je sve ostalo iza
njih, netaknuto i zaboravljeno.
Baš poput mene.
Okrenula sam leđa toj zjapećoj praznini i požurila u
kamionet. Gotovo sam potrčala. Jedva sam čekala otići,
vratiti se u ljudski svijet. Osjećala sam se užasno prazno,
i htjela sam vidjeti Jacoba. Možda dobivam neku novu
bolest, novu ovisnost, sličnu prijašnjoj tuposti. Baš me
briga. Natjerala sam kamionet da vozi najbrže što može
dok sam jurila po svoj šut.
Jacob me čekao. Grudi su mi se opustile čim sam ga
ugledala, olakšavši mi disanje.
“Hej, Bella”, dobacio mi je.
Nasmiješila sam se s olakšanjem. “Hej, Jacobe.” Mahnula
sam Billyju, koji me gledao s prozora.
“Idemo na posao”, rekao je Jacob tiho, ali željno.
Nekako sam se uspjela nasmijati. “Ozbiljno ti nisam
već dojadila?”, upitala sam ga. Sigurno se već polako pita
koliko očajno žudim za društvom.
Jacob me odveo oko kuće do svoje garaže.
“Ne. Nisi još.”
“Molim te, reci mi kad ti počnem ići na živce. Ne bih
ti htjela biti na smetnji.”
“Okej.” Nasmijao se, toplo i grleno. “Samo, nemoj se
nadati da će to biti uskoro.”
Kad sam ušla u garažu, šokirala sam se vidjevši gdje
crveni motor stoji uspravno i izgleda kao motocikl,
umjesto kao hrpa iskrivljenog metala.
“Jake, ti si nevjerojatan”, rekla sam bez daha. Opet se nasmijao. “Sav se uživim kad sebi postavim
neki zadatak.” Slegnuo je ramenima. “Da imam i mrvicu
mozga u glavi, malo bih odugovlačio s poslom.”
“Zašto?”
Spustio je pogled i pričekao tako dugo da sam se upitala
je li uopće čuo moje pitanje. Napokon, upitao me:
“Bella, kad bih ti rekao da ne mogu popraviti te motore,
što bi rekla na to?”
Ni ja mu nisam odmah odgovorila, pa me pogledao
u lice, da vidi kakav izraz imam.
“Rekla bih ti... šteta, ali sigurna sam da možemo naći
i nekog drugog posla. Ako stvarno ne bude izbora, možemo
čak pisati zadaću.”
Jacob se nasmiješio, a ramena su mu se opustila. Sjeo
je kraj motora i dohvatio francuski ključ. “Znači, misliš
da ćeš nastaviti dolaziti nakon što posao bude gotov?”
“To si me htio pitati?” Odmahnula sam glavom.
“Dobro, hajde, izrabljujem tvoje izuzetno slabo plaćene
mehaničarske sposobnosti. Ali dokle god mi budeš davao
da dolazim, bit ću ovdje.”
“U nadi da ćeš opet vidjeti Quila?”, podsmjehnuo
mi se.
“Pročitao si me.”
Zahihotao se. “Stvarno ti je ugodno provoditi vrijeme
sa mnom?”, upitao me u čudu.
“Da samo znaš koliko. A to ću ti i dokazati. Sutra
moram na posao, ali u srijedu ćemo raditi nešto što
nema veze s mehanikom.”
“Kao na primjer?”
“Nemam pojma. Možemo otići do mene, da ne dođeš u
napast da se sav uživljavaš. Možeš ponijeti domaću zadaću
– sigurno već zaostaješ, jer znam da je tako sa mnom.”
“Zadaća ti je dobra ideja.” Složio je facu, a ja sam se
upitala što sve zapostavlja da bude sa mnom.
“Da”, složila sam se. “Moramo tu i tamo početi biti
odgovorni, da Billy i Charlie ne prestanu tako blagonaklono
gledati na nas.” Pokazala sam na nas dvoje kao
cjelinu. To mu se svidjelo – ozario se.
“Zadaću jedanput tjedno?”, predložio je.
“Možda bolje dvaput”, predložila sam, sjetivši se hrpe
koju sam koliko jučer dobila.
Teško je uzdahnuo. Zatim je preko kutije s alatom
dohvatio papirnatu vrećicu iz trgovine. Izvadio je dvije
limenke kole, otvorio jednu i pružio mi je. Otvorio je
drugu i svečano je podigao.
“Za odgovornost”, nazdravio je. “Dvaput tjedno.”
“I neodgovornost svih ostalih dana”, naglasila sam.
Široko se osmjehnuo i kucnuo se limenkom o moju.
Stigla sam kući kasnije nego što sam namjeravala i
otkrila da je Charlie naručio picu, umjesto da me čeka.
Nije mi dopustio da se ispričam.
“Ne smeta mi”, kazao mi je. “Ionako zaslužuješ odmor
od tog silnog kuhanja.”
Znala sam da mu je samo laknulo što se i dalje ponašam
normalno, pa ne želi izazivati vraga.
Provjerila sam e-mail prije nego što ću se latiti zadaće,
i zatekla novo, dugo pismo od Renée. Bila je presretna
zbog svake sitnice koju sam joj povjerila, pa sam joj
poslala još jedan iscrpan prikaz svoga dana. Svega osim
motocikala. Čak bi se i vesela Renée lako mogla uzrujati
zbog njih.
U utorak je u školi bilo i ugodno i neugodno. Angela
i Mike bili su me spremni dočekati objeručke – spremno
prijeći preko nekoliko mjeseci mojeg začudnog ponašanja.
Jess se snažnije odupirala. Upitala sam se treba li joj
formalna pismena isprika zbog incidenta u Port Angelesu.
Mike je na poslu bio živahan i razgovorljiv. Kao da je
u sebi sačuvao cijelo polugodište razgovora, koji su tek
sada mogli pokuljati iz njega. Otkrila sam da se mogu
smješkati i smijati s njim, premda mi to nije dolazilo s
onakvom lakoćom kao uz Jacoba. Sve je djelovalo bezopasno
do zatvaranja.
Mike je stavio u vrata znak da smo zatvoreni, a ja sam
složila prsluk i stavila ga pod pult.
“Baš nam je bilo zabavno večeras”, sretno je rekao Mike.
“Aha”, složila sam se, iako bi mi bilo mnogo draže da
sam provela popodne u garaži.
“Baš je šteta što si morala ranije izaći s filma prošli
tjedan.”
Malo me zbunio slijed njegovih misli. Slegnula sam
ramenima. “Kad sam papak, očito.”
“Hoću reći, trebala bi otići na neki bolji film, neki
koji bi ti se svidio”, pojasnio mi je.
“O”, promrmljala sam, i dalje zbunjena.
“Kao, na primjer, ovog petka. Sa mnom. Možemo
pogledati nešto što uopće nije strašno.”
Ugrizla sam se za usnu.
Nisam htjela zabrljati odnos s Mikeom, kad je on bio
jedan od rijetkih ljudi spremnih da mi oproste što sam
bila luda. Ali ovo mi je opet djelovalo odviše poznato.
Kao da se prošla godina uopće nije dogodila. Bilo mi je
krivo što se ovaj put ne mogu izvući na Jessicu.
“Misliš, kao izlazak?”, upitala sam ga. Sada je vjerojatno
najpametnije bilo istjerati sve na čistac. Da stvari
budu jasne.
Razabrao je ton moga glasa. “Ako tako želiš. Ali ne
mora to biti tako.”
“Ja ne idem na izlaske”, polako sam rekla, shvativši
koliko je to tačno. Cijeli taj svijet djelovao mi je nemoguće
daleko.
“Samo prijateljski?”, predložio je. Bistre plave oči
više mu nisu bile tako revne. Nadala sam se da iskreno
misli da svejedno možemo biti prijatelji.
“To bi mi bilo drago. Ali zapravo već imam planove
za ovaj petak, pa može idući tjedan?”
“Što si mislila raditi?”, upitao me, manje nehajno
nego što mislim da je htio zvučati.
“Zadaću. Imam... dogovoreno zajedničko učenje.”
“A tako. Okej. Možda idući tjedan.”
Ispratio me do auta, manje ushićen nego prije. To me
tako jasno podsjetilo na prve mjesece koje sam provela
u Forksu. Prošla sam puni krug, i sad mi je sve djelovalo
kao odjek – prazan odjek, lišen nekadašnje zanimljivosti.
Sutradan navečer Charlie se nije ni najmanje iznenadio
kad je zatekao Jacoba i mene ispružene na podu
dnevne sobe s udžbenicima svuda oko nas. Očito su on
i Billy razgovarali nama iza leđa.
“Hej, djeco”, rekao je, a pogled mu je odlutao prema
kuhinji. Miris lazanja koje sam cijelo popodne pripremala
– dok je Jacob gledao i povremeno kušao – dopirao
je kroz hodnik; bila sam dobra, i nastojala sam se iskupiti
za sve one pice.
Jacob je ostao na večeri i odnio tanjur lazanja kući,
za Billyja. Preko volje je dodao još jednu godinu mojoj
dogovornoj životnoj dobi zato što dobro kuham.
Petak smo proveli u garaži, a subotu, nakon što sam
odradila smjenu kod Newtona, opet uz zadaću. Charlie
je dotad već stekao dovoljno povjerenje u moje mentalno
zdravlje da provede dan u pecanju s Harryjem. Kad
se vratio, bili smo sve završili – osjećajući se baš razborito
i zrelo zbog toga – i gledali Mehanička čudovišta na
kanalu Discovery.
“Mislim da bih trebao kući”, uzdahnuo je Jacob.
“Nisam mislio da je ovako kasno.”
“Okej, može”, progunđala sam. “Odvest ću te kući.”
Nasmijao se mom nevoljkom izrazu lica – kao da mu
je bilo drago zbog toga.
“Sutra, opet na posao”, rekla sam čim smo se sklonili
u kamionet. “Kada bi htio da dođem?”
U smiješku kojim mi je odgovorio bilo je neobjašnjiva
uzbuđenja. “Prvo ću te nazvati, dobro?”
“Može.” Namrštila sam se, pitajući što se to sprema.
On se samo šire osmjehnuo.
Sutradan ujutro pospremila sam kuću – čekajući
da Jacob nazove i nastojeći se riješiti najnovije more.
Okružje se sinoć promijenilo. Odlutala sam u široko
more paprati prošarano golemim jelama. Nije bilo ničega
više, a ja sam se izgubila i stala besciljno tumarati,
sama, u potrazi za ništavilom. Bila sam silno ljuta na
sebe zbog onog glupog izleta prošli tjedan. Istjerala sam
taj san iz svijesti, nadajući se da će ostati negdje iza brave
i da nikad više neće pobjeći odande.
Charlie je pred kućom prao policijski automobil, pa
sam, kad je zazvonio telefon, odložila četku za toalet i
otrčala u prizemlje da se javim.
“Halo?”, rekla sam zadihano.
“Bella”, rekao je Jacob čudnim, službenim glasom.
“Hej, Jake.”
“Držim da imamo... dogovoreno”, rekao je, tonom
punim prikrivenog značenja.
Trebala mi je sekunda da shvatim. “Gotovi su? Pa ne
mogu vjerovati!” Kako se to savršeno poklopilo. Trebalo
mi je nešto da mi odvuče pažnju od noćnih mora i ništavila.
“Aha, voze i sve to.”
“Jacobe, ti si apsolutno, bez ikakve sumnje, najnadarenija
i najdivnija osoba koju poznajem. Ovim si zaslužio
još deset godina.”
“Kul! Sad sam sredovječan.”
Nasmijala sam se. “Odmah stižem!”
Bacila sam pribor za čišćenje u ormarić u kupaonici
i dohvatila jaknu.
“Ideš se vidjeti s Jakeom”, rekao je Charlie kad sam
protrčala kraj njega. To baš i nije bilo pitanje.
“Aha”, odvratila sam mu i uskočila u kamionet.
“Poslije idem u postaju”, dobacio je Charlie za mnom.
“Okej”, viknula sam mu i okrenula ključ.
Charlie je rekao još nešto, ali nisam ga jasno čula od
rike motora. Nešto kao: “Gdje gori?”
Parkirala sam kamionet uz kuću Blackovih, blizu šumice,
da lakše iskrademo motore. Kad sam izašla, jarka
mi je boja zapela za oko – dva sjajna motocikla, jedan
crven, drugi crn, stajala su skrivena pod omorikom, nevidljiva
iz kuće. Jacob je bio spreman.
Modre su mašnice bile zavezane oko oba upravljača.
Upravo sam se smijala tome kad je Jacob istrčao iz kuće.
“Spremna?”, upitao me ispod glasa, dok su mu se oči
krijesile.
Pogledala sam preko njegovog ramena. Nisam vidjela
ni traga od Billyja. “Jesam”, rekla sam, ali nisam bila više onoliko uzbuđena
kao prije; sad sam pokušavala zamisliti sebe kako
doista vozim motocikl.
Jacob je s lakoćom utovario motore u kamionet, pažljivo
ih položivši na bok da se ne vide.
“Idemo”, rekao je, glasom neobično visokim od uzbuđenja.
“Znam jedno savršeno mjesto – tamo nas niko
neće uloviti.”
Odvezli smo se na jug iz mjesta. Zemljana je cesta
zalazila i izlazila iz šume – katkad se ne bi vidjelo ništa
osim drveća, a onda bi odjednom naišao zadivljujući
pogled na Tihi okean, prostrt do obzorja, tamnosiv pod
oblacima. Nalazili smo se iznad obale, vrhom litica koje
su ovdje opasavale plažu, i činilo se da pogled seže unedogled.
Vozila sam polako, da mogu tu i tamo sa sigurnošću
pogledati preko pučine, jer se cesta primaknula bliže
rubu obalnih litica. Jacob je pričao o tome kako je završio
motore, ali opisivanje mu je postalo tehničke naravi,
tako da ga nisam pažljivo slušala.
Tada sam opazila četiri lika koji stoje na stjenovitoj
izbočini, preblizu provaliji. Izdaleka im nisam mogla
odrediti dob, ali pretpostavila sam da su muškarci.
Premda je danas bilo prohladno, činilo mi se da na sebi
imaju samo kratke hlačice.
Dok sam ih gledala, najviši od njih prišao je bliže
rubu litice. Automatski sam usporila i postavila stopalo
iznad papučice kočnice.
A onda se taj čovjek bacio u ponor.
“Ne!”, viknula sam i tvrdo zakočila.
“Što je bilo?”, viknuo je i Jacob, prepavši se.
“Onaj tip – upravo je skočio s litice! Zašto ga nisu
spriječili? Moramo nazvati hitnu!” Smjesta sam otvorila
vrata i krenula van, što uopće nije imalo smisla. Do telefona
sam najbrže mogla stići tako da se odvezem natrag
do Billyja. Ali nisam mogla vjerovati što sam to upravo
vidjela. Možda sam se podsvjesno nadala da ću vidjeti
nešto drugo ako mi ne bude smetalo vjetrobransko staklo.
Jacob se nasmijao, a ja sam se naglo okrenula i mahnito
zagledala u njega. Kako samo može biti tako oguglao,
tako hladnokrvan?
“Oni samo skaču sa stijena, Bella. Rekreativno. U La
Pushu nema shopping-centra, znaš.” Zadirkivao me, ali
u glasu mu se čula čudna nota ozlojeđenosti.
“Skaču sa stijena?”, ošamućeno sam ponovila za njim.
Gledala sam u nevjerici kako i drugi lik pristupa rubu,
zastaje, a onda vrlo elegantno skače u prazninu. Činilo
mi se da pada cijelu vječnost, a zatim je glatko prosjekao
tamnosive valove u dubini.
“Opa. Kako je visoko.” Naslonila sam se, još uvijek
razrogačeno gledajući u preostala dva skakača. “Ima sigurno
trideset metara.”
“A čuj, mi ti većinom skačemo s one niže izbočine,
otprilike na polovici litice.” Pokazao mi je kroz svoj prozor.
To mi je mjesto izgledalo daleko razboritije. “Oni
dečki su munjeni. Vjerojatno idu dokazati da su velike
face. Mislim, zbilja, danas je vani ledeno. U vodi im ne
može biti ugodno.” Složio je nezadovoljno lice, kao da
ga takvo junačenje osobno vrijeđa. To me malo iznenadilo.
Mislila sam da je Jacoba nemoguće uzrujati.
“Ti skačeš sa stijene?” Nije mi promaklo ono “mi”.
“Jasno, jasno.” Slegnuo je ramenima i široko se
osmjehnuo. “Fora je. Pomalo strašno, digne te.”
Opet sam pogledala prema stijenama, gdje je i treći
lik sada hodao po rubu. U životu nisam vidjela ništa
tako neodgovorno. Raširila sam oči i osmjehnula se.
“Jake, moraš me odvesti na skakanje sa stijena.”
Mrko me pogledao s negodovanjem. “Bella, maloprije
si htjela pozvati hitnu za Sama”, podsjetio me. Iznenadila
sam se što je s ovolike razdaljine uspio razabrati
ko je to bio.
“Hoću da pokušam”, ostala sam ustrajna i opet krenula
iz kamioneta.
Jacob me uhvatio za zapešće. “Ne danas, u redu? Možemo
li bar pričekati da malo zatopli?”
“Okej, u redu”, složila sam se. Kad sam otvorila vrata,
od ledenog lahora počela mi se ježiti podlaktica. “Ali
hoću da uskoro odemo.”
“Uskoro.” Zakolutao je očima. “Koji put si stvarno
čudna, Bella. Jesi li toga svjesna?”
Uzdahnula sam. “Jesam.”
“I nećemo skakati s vrha.”
Zadivljeno sam gledala kako se treći dečko zalijeće i
baca dalje u zrak od druge dvojice. U padu se vrtio i obrtao
kao padobranac. Izgledao je posve slobodno – lišen
misli, lišen svake odgovornosti.
“U redu”, složila sam se. “Bar ne prvi put.”
Nato je Jacob uzdahnuo.
“Hoćemo li više isprobati te motore?”, zanimalo ga je.
“Okej, okej”, rekla sam i silom odvojila pogled od
zadnjega preostalog na litici. Opet sam se vezala i zatvorila
vrata. Motor je još radio, urlajući u leru. Opet smo
krenuli cestom.
“Onda, ko su ti dečki – ti munjeni?”, upitala sam ga.
Ispustio je grlen zvuk gađenja.
“Banda iz La Pusha.”
“Imate bandu?”, začudila sam se. Shvatila sam da me
se to dojmilo.
Smjesta se nasmijao mojoj reakciji. “Nije to tako. Kunem
ti se, oni su kao razulareni redari. Ne zapodijevaju
svađe, nego čuvaju mir.” Prezirno je frknuo. “Bio je tu
jedan tip, negdje odozgo, iz kraja oko rezervata Makaha,
krupan tip, baš onako strašan. Eto, pročulo se da klincima
prodaje metadone, pa su ga Sam Uley i njegovi štićenici
istjerali s naše zemlje. Puna su im usta naše zemlje i
plemenskog ponosa... stvarno su već smiješni. Najgore je
to što ih vijeće shvaća ozbiljno. Embry mi kaže da se vijeće
čak sastaje sa Samom.” Odmahnuo je glavom, pun
zgražanja. “Embryju je Leah Clearwater također rekla da
sebe nazivaju ‘zaštitnicima’, ili tako nekako.”
Jacobu su šake bile čvrsto stisnute, kao da bi najradije
nešto udario. Nikad ga nisam vidjela takvog.
Iznenadila sam se na spomen Sama Uleyja. Nisam
htjela da me to podsjeti na prizore iz moje more, pa sam
odvratila misli brzom opaskom. “Nisu ti naročito dragi.”
“To se vidi?”, sarkastično me upitao.
“Pa... Ne zvuči kao da rade nešto loše.” Pokušala sam
ga smiriti, ne bih li ga opet razvedrila. “Samo onako
malo previše iritantno i štreberski za jednu bandu.”
“Da. Dobro si rekla, iritantno. Stalno se prave važni
– kao sad na stijenama. Ponašaju se kao... kao, ne znam.
Kao frajeri. Jedanput sam, prošlog polugodišta, bio s
Embryjem i Quilom kraj dućana, kad je Sam svratio sa
svojim sljedbenicima, Jaredom i Paulom. Quil je nešto
rekao, znaš kako on ima dugi jezik, pa se Paul razljutio.
Oči su mu se skroz smračile, i nekako se osmjehnuo –
ne, pokazao je zube, ali nije se osmjehnuo – i kao da
160 se naljutio toliko da se sav tresao, ne znam. Ali Sam je
stavio ruku Paulu na prsa i odmahnuo glavom. Paul ga
je samo pogledao i smirio se. Stvarno, bilo je kao da ga
Sam zadržava – kao da bi nas Paul rastrgao da ga Sam
nije spriječio.” Prostenjao je. “Kao u lošem vesternu.
Znaš, Sam je dosta krupan, dvadeset mu je godina. Ali
Paulu je tek šesnaest, i još je niži od mene i sitnije građe
od Quila. Mislim da ga je svako od nas sâm mogao
srediti.”
“Frajeri”, složila sam se. Vidjela sam prizor u glavi
dok mi ga je opisivao, i podsjetio me na nešto... na tri
visoka, tamna muškarca što vrlo mirno stoje jedan do
drugog u dnevnoj sobi moga oca. Prizor je bio okrenut
na bok, jer mi je glava ležala na kauču dok su se dr. Gerandy
i Charlie naginjali nad mene... Je li to bila Samova
banda?
Brzo sam opet progovorila da otjeram sumorna sjećanja.
“Nije li Sam malo prestar za takve stvari?”
“Jest. Trebao je otići na studij, ali ostao je. I niko ga
uopće nije gnjavio zbog toga. A cijelo je vijeće pošizilo
kad je moja sestra odbila nepotpunu školarinu i udala
se. Ali ne, Sam Uley je živi uzor.”
Na licu su mu se vidjele meni nepoznate bore uvrijeđenosti
– uvrijeđenosti i još nečega, što isprva nisam
prepoznala.
“Sve to zvuči zbilja iritantno i... čudno. Ali nije mi
jasno zašto to primaš tako osobno.” Virnula sam mu
prema licu, u nadi da ga nisam uvrijedila. Odjednom se
smirio i zagledao kroz bočni prozor.
“Trebala si tu skrenuti”, rekao je suzdržanim tonom.
U široku sam luku okrenula natrag, udarivši gotovo u
drvo, jer mi je kamionet napola sišao s ceste.
“Hvala što si mi rekao”, promrsila sam kad sam skrenula
na odvojak.
“Oprosti, nisam pazio.”
Jednu kratku minutu samo smo šutjeli.
“Ovdje možeš stati gdje god hoćeš”, blago je rekao.
Stala sam kraj ceste i ugasila motor. U ušima mi je
odzvanjalo u tišini koja je nastupila. Oboje smo izašli, a
Jacob je otišao istovariti motore iz kamioneta. Pokušala
sam mu dokučiti izraz lica. Nešto ga je još tu mučilo.
Pogodila sam ga u slabu tačku.
Blijedo mi se nasmiješio dok je gurao crveni motor
do mene. “Sretan ti rođendan, sa zakašnjenjem. Spremna
si za ovo?”
“Mislim da jesam.” Motocikl mi se odjednom učinio
strašan, neukrotiv, kad sam shvatila da ću uskoro sjediti
na njemu.
“Nema žurbe”, obećao je. Oprezno sam naslonila
motor na branik kamioneta, a on je otišao po svoj.
“Jake...” Rekla sam nevoljko kad se vratio do mene.
“Da?”
“Što to tebe stvarno muči? Vezano uz Sama, mislim?
Ima li tu još nečega?” Promatrala sam mu lice. Složio je
grimasu, ali ne zato što se naljutio, rekla bih. Pogledao
je u zemlju i počeo lupati cipelom o prednju gumu svog
motocikla, kao da udara takt.
Uzdahnuo je. “Ma... da vidiš kakvi su prema meni.
Ježim se.” Riječi su mu nato potekle. “Znaš, u vijeću
bi svi trebali biti jednaki, ali ako postoji vođa, onda je
to moj tata. Nikad nisam uspio shvatiti zašto se ljudi
prema njemu tako odnose. Zašto je njegovo mišljenje
najbitnije. Ima to neke veze s njegovim ocem i djedom.
Moj pradjed Ephraim Black bio je, recimo to tako, naš
posljednji poglavica, pa možda zbog toga i dalje slušaju
Billyja.
Ali ja sam kao i svako drugi. Niko se prema meni ne
odnosi drugačije... sve do sada.”
To me iznenadilo. “Sam se drugačije odnosi prema tebi?”
“Aha”, složio se i zabrinuto me pogledao. “Gleda me
kao da nešto čeka... kao da ću se jednoga dana pridružiti
njegovoj glupoj bandi. Više mari za mene nego za bilo
koga od nas. To mi je odvratno.”
“Ne moraš se ti ničemu pridružiti.” Zvučala sam ljutito.
Ovo je stvarno uzrujavalo Jacoba, a to me tjeralo u
bijes. Što si ti “zaštitnici” misle da su?
“Aha.” Nogom je nastavio nabijati takt o gumu.
“Što je sad?” Razabrala sam da to nije sve.
Namrštio se, skupivši obrve tužno i ispaćeno, prije
nego ljutito. “Embry. Izbjegava me ovih dana.”
Te mi stvari nisu djelovale povezano, ali upitala sam
se jesam li ja kriva za probleme s njegovim prijateljem.
“Često si sa mnom”, podsjetila sam ga, osjećajući se sebično.
Posve sam ga prisvojila.
“Ne, nije u tome stvar. Ne samo mene – Quila također,
a i sve ostale. Embry tjedan dana nije dolazio u školu,
ali nikad ga nije bilo kod kuće kad smo ga htjeli vidjeti. A
kad se vratio, izgledao je... bio je sav izvan sebe. Prestravljen.
I Quil i ja pokušali smo ga natjerati da nam kaže što
ga muči, ali nije htio razgovarati ni s jednim od nas.”
Gledala sam u Jacoba, grizući usnu u strepnji – doista
se bojao. Ali nije me pogledao. Promatrao je vlastitu nogu
kako lupka po gumi kao da je tuđa. Tempo se ubrzao.
“A onda, ovaj tjedan, Embry se iz čista mira počne
družiti sa Samom i ostalima. Danas je bio gore na stijenama.”
Glas mu je bio prigušen i napet.
Napokon me pogledao. “Bella, gnjavili su ga još više
nego što salijeću mene. Nije htio imati nikakve veze s
njima. A sada Embry slijedi Sama posvuda, kao da je
pristupio sekti.
Tako je bilo i s Paulom. Baš upravo tako. Uopće nije
bio Samov prijatelj. Onda je nekoliko tjedana prestao
dolaziti u školu, a kad se vratio, odjednom je bio Samovo
vlasništvo. Ne znam što to znači. Ne ide mi to u
glavu, a imam dojam da moram to dokučiti, jer Embry
mi je prijatelj i... Sam me čudno gleda... i...” Ušutio je.
“Jesi li razgovarao s Billyjem o tome?”, upitala sam
ga. Njegova je užasnutost prelazila i na mene. Srsi su mi
prolazili zatiljkom.
Sad mu se na licu pojavio bijes. “Jesam”, šmrknuo je.
“Velike koristi od toga.”
“Što ti je rekao?”
Jacob je imao sarkastičan izraz, a kad je progovorio, oponašao
je očev duboki glas. “Ništa se ti zbog toga zasad ne brini,
Jacobe. Za koju godinu, ako se... pa, poslije ću ti objasniti.”
Nastavio je svojim glasom. “I kako da ja to protumačim?
Hoće li on time reći da je to neka glupost vezana uz pubertet
i sazrijevanje? To je nešto drugo. Nešto pogrešno.”
Grizao se za donju usnu i čvrto stiskao šake. Činilo
mi se da je na rubu suza.
Nagonski sam ga čvrsto zagrlila oko struka i prislonila
lice o njegova prsa. Bio je tako velik. Osjećala sam se
kao dijete koje grli odraslu osobu.
“Ma, Jake, bit će sve u redu!”, obećala sam mu. “Ako
bude gore, možeš doći živjeti sa mnom i Charliejem. Ne
boj se, smislit ćemo nešto!”
Načas se ukočio, a onda me nesigurno obgrlio dugim rukama.
“Hvala, Bella.” Glas mu je zvučao hrapavije nego inače.
Na trenutak smo tako stajali, a ja se nisam zabrinula;
zapravo, doticaj me smirivao. Nije bio nimalo sličan
mom prethodnom ovakvom zagrljaju. Ovo je bilo prijateljstvo.
A Jacob je bio vrlo topao.
Bilo mi je neobično biti ovoliko bliska – emotivno
prije nego tjelesno, makar mi je i tjelesna strana bila
neobična – s drugom osobom. Nisam inače bila takva.
Obično se nisam mogla tako lako otvoriti ljudima, na
tako elementarnoj razini.
Ne ljudima.
“Ako ćeš ovako reagirati, češće ću padati u krize.” Jacob
je opet zvučao vedro i normalno, a njegov mi je
smijeh zatutnjao uz uho. Prstima mi je dotaknuo kosu,
blago i oprezno.
Pa, meni je ovo bilo prijateljstvo.
Brzo sam se odmaknula, nasmijavši se također, ali
odlučna da smjesta vratim stvari na svoje mjesto.
“Teško mi je vjerovati da sam dvije godine starija od
tebe”, rekla sam mu, naglašavajući riječ starija. “Uz tebe
se osjećam kao patuljak.” Dok sam mu stajala tako blizu,
stvarno sam morala izvijati vrat da mu vidim lice.
“Zaboravljaš da sam prešao četrdesetu, jasno.”
“A da, tako je.”
Potapšao me po glavi. “Ti si kao lutkica”, rekao je
zafrkantski. “Porculanska lutkica.”
Zakolutala sam očima i odmakla se još za korak.
“Samo nemoj početi s forama o albinima.”
“Ozbiljno, Bella, sigurna si da nisi albino?” Ispružio je
svoju crvenkastosmeđu podlakticu uz moju. Razlika nije
bila laskava. “Nikad nisam vidio nikoga bljeđeg od tebe...
pa, ako ne računamo – ” Nije dovršio rečenicu, a ja sam pogledala
u stranu, nastojeći ne shvatiti što je namjeravao reći
“Onda, idemo mi više u tu vožnju?”
“Hajdemo”, složila sam se, oduševljenija nego što bih
bila minutu prije. Nedovršenom me rečenicom podsjetio
zbog čega sam ovdje.
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika
 
7. Ponavljanje
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Kristen Stewart Serbia :: -TWILIGHT SAGA- :: Čitanje Knjiga Sumrak Sage :: Mlad Mesec-
Skoči na: