Kristen Stewart Serbia

Ovo je forum za sve fanove glumice Kristen Stewart! Saznajte sve o njoj, i ponešto o Twilight sagi!
 
PrijemKalendarČesto Postavljana PitanjaTražiLista članovaKorisničke grupeRegistruj sePristupi

Delite | 
 

 5. Varanje....

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Alisper 4ever

avatar

Posts : 77
Join date : 03.04.2010
Location : Zagreb

PočaljiNaslov: 5. Varanje....   Sub Apr 10, 2010 7:08 am

“Bella, a da polako kreneš kući?”, predložio mi je
Mike, gledajući nekamo u stranu, ne baš u mene. Upitala
sam se koliko to već dugo traje, a da nisam primijetila.
Posao je danas popodne kod Newtona slabo išao. Trenutačno
su u prodavaonici bila samo dva kupca, poklonika
planinarenja, sudeći prema onome o čemu su pričali. Mike
im je proteklih sat vremena objašnjavao prednosti i mane
dviju vrsta laganih naprtnjača. Ali uzeli su odmor od ozbiljnog
razgovora o cijenama i posvetili se pokušajima da
nadmaše jedan drugoga najnovijim pričama s gorskih staza.
Ta promjena teme pružila je Mikeu priliku da pobjegne.
“Mogu ja ostati”, rekla sam. Još se nisam uspjela vratiti
u zaštitnu ljušturu tuposti, a danas mi se sve činilo
neobično blisko i glasno, kao da sam izvadila vatu iz
ušiju. Bezuspješno sam pokušavala da ne čujem glasan
smijeh dvojice planinara.
“Kad ti kažem”, rekao je zdepasti s narančastom bradom,
koja nije odgovarala njegovoj tamnosmeđoj kosi.
“Vidio sam grizlije iz poprilične blizine gore u Yellowstoneu,
ali oni su bili mačji kašalj prema ovoj grdosiji.”
Kosa mu je bila slijepljena, a odjeća mu je izgledala kao
da je poodavno nije skidao. Ravno s planine.
“Nema šanse. Mrki medvjedi ne izrastu toliki. Ti grizliji
koje si vidio bili su vjerojatno mladunčad.” Drugi
je bio visok i vitak, preplanula lica vjetrom stvrdnuta u
dojmljivo tvrdu kožnatu koru.
“Ozbiljno ti kažem, Bella, čim ova dvojica odustanu,
zatvaram dućan”, promrsio je Mike.
“Ako želiš da odem...” Slegnula sam ramenima.
“Na sve četiri, bio je viši od tebe”, ostao je uporan
bradonja dok sam skupljala stvari. “Velik kao kuća i crn
kao katran. Prijavit ću ga ovdašnjem lovočuvaru. Ljude
treba upozoriti – ovo nije bilo gore u planini, pazi. Nego
samo nekoliko kilometara od markiranog puta.”
Kožnati se nasmijao i zakolutao očima. “Daj da pogodim
– bio si na povratku u civilizaciju? Tjedan dana
nisi pojeo poštenu hranu, a ni spavao u krevetu, zar ne?”
“Hej, ovaj, Mike, je l’ tako?”, pozvao je bradonja, gledajući
prema nama.
“Vidimo se u ponedjeljak”, promrmljala sam.
“Izvolite”, odgovorio je Mike i okrenuo se.
“Čuj, je li ovdje bilo nekih upozorenja u zadnje vrijeme
– o mrkim medvjedima?”
“Nije, gospodine. Ali uvijek je dobro držati se podalje i
propisno pohranjivati hranu. Jeste li vidjeli nove posude u koje
medvjedi ne mogu prodrijeti? Teški su samo jedan kilogram...”
Vrata su se automatski otvorila i izašla sam na kišu.
Zgurila sam se u kabanici dok sam trčala prema kami112
onetu. Kiša koja mi je bubnjala o kapuljaču također je
zvučala neobično glasno, ali ubrzo je rika motora prigušila
sve ostale zvukove.
Nije mi se vraćalo u Charliejevu praznu kuću. Sinoć
mi je bilo izuzetno teško, i nisam se željela vraćati na
poprište tolike patnje. Čak i nakon što se bol povukla u
dovoljnoj mjeri da mogu zaspati, nije bilo gotovo. Kao
što sam rekla Jessici nakon filma, uopće nije bilo sumnje
da ću imati more.
Sada sam uvijek imala more, svaku noć. Ne zapravo
more, ne u množini, jer uvijek je to bila ista mora. Čovjek
bi pomislio da će mi dojaditi nakon toliko mjeseci,
da ću oguglati na nju. Ali taj san me svaki put užasnuo,
bez iznimke, i prestajao bi tek kad bih se probudila vrišteći.
Charlie više nije dolazio da vidi što je, da me možda
neki uljez ne davi ili tako nešto – sad se već privikao
na to.
Moja mora vjerojatno ne bi čak ni prepala nekog
drugog. Niko tu ne bi iskočio i viknuo: “Bu!” Nije bilo
ni zombija, ni duhova, ni manijaka. Nije bilo ničega.
Zapravo, bilo je samo ničega. Samo beskrajnog labirinta
drveća prekrivenog mahovinom, tako mirnoga da mi je
tišina nelagodno tištala bubnjiće. Bilo je mračno, kao u
smiraj oblačnog dana, s tek toliko svjetla da vidim kako
se tu nema što vidjeti. Žurila sam tmurnim bespućem,
uvijek tražeći, tražeći, tražeći, sve izbezumljenija kako se
vrijeme otezalo, nastojeći ići brže, makar sam se od brzine
počinjala spoticati... Onda bi došlo do tačke u mom
snu – a sad sam već osjećala da stiže, ali nikad se ne bih
uspjela probuditi prije nego što me snađe – kad se ne
bih mogla sjetiti što ja to tačno tražim. Kad bih shvatila
da nemam što tražiti, da nemam što naći. Da tu nikad
nije ni bilo ničega više osim ove prazne, sumorne šume,
i da nikad neće ni biti ničega više za mene... ničega do
ničega...
Obično bi na tom mjestu počelo vrištanje.
Nisam marila za to kamo vozim – samo sam lutala
praznim, mokrim pokrajnjim cestama dok sam izbjegavala
put koji bi me odveo kući – jer nisam imala kamo
otići.
Poželjela sam opet osjetiti onu tupost, ali nisam se
sjećala kako mi je to prije pošlo za rukom. Mora me tištala
i tjerala da mislim na stvari koje će me boljeti. Već
kad sam uzdrhtalo odagnala te prizore od sebe, osjetila
sam kako mi se oči ispunjavaju suzama, a rubovi rupe
u grudima počinju me peći. Maknula sam jednu ruku
s upravljača i obavila je oko svoga trupa, da mi se ne
raspadne.
Bit će ti kao da nikad nisam ni postojao. Te riječi su mi
prolijetale glavom, lišene savršene jasnoće moje sinoćnje
halucinacije. Bile su to samo riječi, bezvučne, poput
teksta na stranici. Samo riječi, ali širom su mi rasparale
rupu, pa sam čvrsto zakočila, znajući da ne smijem voziti
ovako nemoćna.
Presavinula sam se, pritisnuvši lice o upravljač i nastojeći
disati bez pluća.
Upitala sam se koliko to može ovako potrajati. Možda
ću jednoga dana, godinama dalekog – samo kad bi
mi se bol smanjila do podnosive mjere – moći sagledati
te malobrojne, kratke mjesece koji će uvijek biti najbolji
u mom životu. A, uspije li bol ikada oslabiti u tolikoj
mjeri da mi to omogući, bila sam sigurna da ću mu biti
zahvalna na svakom trenutku koji mi je podario. Što je
bilo više nego što sam tražila, više nego što sam zaslužila.
114 Možda ću to jednoga dana moći tako doživjeti.
Ali što ako mi ova rupa nikada nimalo ne zaraste?
Ako mi rasparani rubovi nikada ne zacijele? Ako je šteta
trajna i nepovratna?
Čvrsto sam se obujmila. Kao da nikad nije ni postojao,
pomislila sam u očaju. Kakvog li glupog i nemogućeg
obećanja! Može on ukrasti moje slike i oduzeti mi svoje
poklone, ali stvari time neće vratiti na ono gdje su
bile prije nego što sam ga upoznala. Materijalni dokazi
najbeznačajniji su dio te jednadžbe. Ja sam se promijenila,
iznutra se izmijenila gotovo do neprepoznatljivosti.
Čak i izvana izgledam drugačije – blijeda u licu, praktički
bijela, izuzev ljubičastih kolobara koje su mi more
ostavile pod očima. Oči su mi spram bljedunjave kože
bile dovoljno tamne da bi me se – kad bih bila lijepa, i
gledana izdaleka – sada možda čak moglo zamijeniti za
vampiricu. Ali nisam bila lijepa, i vjerojatno sam izgledala
sličnije zombiju.
Kao da nikad nije ni postojao? Kako suludo. Nikad
ne bi mogao održati to obećanje, obećanje koje je prekršio
čim ga je dao.
Lupila sam glavom o upravljač ne bih li odvratila pažnju
od ove oštrije boli.
Sad mi je postalo glupo što sam se uopće brinula oko
održavanja svojeg obećanja. Gdje je logika u držanju sporazuma
koji je suprotna strana već prekršila?
Koga briga hoću li biti neodgovorna i glupa? Nema
razloga da izbjegavam neodgovornost, nema razloga zašto
ne bih smjela izvoditi gluposti.
Mračno sam se nasmijala sama sebi, i dalje jedva dolazeći
do daha. Neodgovorno ponašanje u Forksu – eto
istinski bezizglednog pojma.
Mračna mi je šala odvratila misli, što mi je pak olakšalo
bol. Počela sam lakše disati, i uspjela se nasloniti
na sjedalo. Premda je danas bilo hladno, čelo mi je bilo
mokro od znoja.
Usredotočila sam se na tu svoju beznadnu ideju da ne
padnem ponovno u neizdržive uspomene. Za neodgovorno
ponašanje u Forksu valjalo bi mi biti itekako kreativna
– možda više nego što mogu. Ali kad bih samo našla neki
način... Možda bih se bolje osjećala da se, posve sama,
čvrsto ne držim prekršenog sporazuma. Da sam i ja vjerolomna.
Ali kako da varam u svojoj strani dogovora, ovdje,
u ovom bezazlenom mjestašcu? Naravno, Forks nije
oduvijek bio tako bezazlen, ali sada je bio upravo onakav
kakav je oduvijek i izgledao. Dosadan i siguran.
Dugo sam se zagledala kroz vjetrobran, dok su mi
se misli sporo vukle – nikako nisam uspijevala nagnati
te misli na neki zaključak. Ugasila sam motor, koji je
tugaljivo stenjao nakon što je tako dugo radio u leru, i
izašla na kišicu.
Hladne kišne kapi cijedile su mi se kroz kosu i zatim
slijevale niz obraze kao slatkovodne suze. Pomogle su mi
da razbistrim glavu. Treptanjem sam otrla vodu iz očiju,
tupo gledajući preko ceste.
Nakon minute takvog zurenja shvatila sam gdje sam.
Parkirala sam se nasred sjevernog traka avenije Russell.
Stajala sam pred kućom Cheneyjevih – kamionetom
sam im zapriječila prilaz – a preko puta njih živjeli
su Marksovi. Znala sam da moram premjestiti kamionet,
kao da i da bih trebala otići kući. Nije bilo u redu
da ovako lutam, smetena i onesposobljena, kao prava
prijetnja na ulicama Forksa. Uostalom, neko će me ubrzo
primijetiti i prijaviti Charlieju. Kad sam duboko udahnula i pripremila se otići, za
oko mi je zapao natpis u dvorištu Marksovih – običan
veliki komad kartona oslonjen o stup poštanskog sandučića,
ispisan crnim, velikim slovima.
Sreća se katkad nasmiješi.
Slučajnost? Ili je tako moralo biti? Nisam znala, ali
pomisao da je to nekako bilo suđeno djelovala mi je
malo smiješno. Da stari motocikli što trunu pred kućom
Marksovih uz rukom ispisani natpis na prodaju u
zatečenom stanju služe nekoj višoj svrsi samim time
što postoje tu, baš gdje mi trebaju.
Znači, možda mi se nije nasmiješila sreća. Možda naprosto
postoje svakojaki načini da se neodgovorno ponaša,
a ja sam ih tek sada počela opažati.
Neodgovorno i glupo. Tim je riječima Charlie obožavao
opisivati vožnju na motociklima.
Charlie na poslu nije doživljavao onoliko uzbuđenja
kao policajci u većim gradovima, ali zvali su ga na uviđaje
prometnih nesreća. Uz duge, mokre poteze autoceste
što vijugaju i zavijaju šumom, s jednom slijepom tačkom
iza druge, takvih uzbuđenja nije manjkalo. Ali čak
i uz goleme kamione za prijevoz brvana što nalijeću na
zavoje, ljudi su većinom ostajali na nogama. Iznimka u
tom pravilu bili su često motociklisti, i Charlie je vidio
previše žrtava, najčešće mladih, raspljeskanih po kolniku
autoceste. Natjerao me da obećam prije desete godine da
nikad neću pristati na vožnju motociklom. Čak i u toj
dobi, nisam morala dvaput razmisliti prije nego što sam
mu dala riječ. Ko bi želio voziti motocikl ovdje? Bilo bi
poput tuširanja brzinom od sto na sat.
Toliko sam obećanja održala...
Tada mi se sve poklopilo u glavi. Htjela sam izvesti
nešto glupo i neodgovorno, a htjela sam i prekršiti datu
riječ. Zašto da ostanem samo na jednome?
Nisam razmišljala više od toga. Odgacala sam kroz
kišu do ulaznih vrata Marksovih i pozvonila.
Otvorio mi je jedan od sinova iz obitelji Marks,
onaj mlađi, iz prvog razreda. Nisam se sjećala kako se
zove. Smećkasta kosa na tjemenu dopirala mi je tek do
ramena.
On se bez problema sjetio mog imena. “Bella Swan?”,
iznenađeno me upitao.
“Koliko tražiš za motor?”, smjesta sam rekla i mahnula
palcem preko ramena prema izloženoj robi.
“Ti to ozbiljno?”, zanimalo ga je.
“Nego što.”
“Ne rade.”
Nestrpljivo sam udahnula – to sam već iščitala iz natpisa.
“Pošto je?”
“Ako stvarno hoćeš motor, samo ga uzmi. Mama je
natjerala tatu da ih odnese do ceste, da ih smetljari ponesu
s krupnim otpadom.”
Opet sam pogledala prema motorima i opazila da su
odloženi na hrpu potkresanih grančica iz vrta i uvelog
granja drveća. “Siguran si da je tako?”
“Nego što, hoćeš da je odemo pitati?”
Vjerojatno bi bilo pametnije ne uključiti u ovo odrasle
koji bi to mogli spomenuti Charlieju.
“Ne, vjerujem ti na riječ.”
“Da ti pomognem?”, ponudio mi je. “Nisu lagani.”
“Može, hvala. Samo, treba mi samo jedan.”
“Radije uzmi oba”, rekao je dečko. “Možda uspiješ
iskoristiti neke dijelove.”
Izašao je za mnom u pljusak i pomogao mi utovariti
oba teška motora otraga u kamionet. Činilo mi se da
jedva čeka da ih se riješi, pa se nisam bunila.
“Onda, što će ti oni uopće?”, upitao me. “Već godinama
ne rade.”
“To sam i pretpostavila, da znaš”, rekla sam i slegnula
ramenima. Moj ishitreni hir nije podrazumijevao
da imam besprijekoran plan. “Možda ih odvezem
Dowlingu.”
Frknuo je. “Dowling bi ti više naplatio popravak
nego što vrijede.”
Tu je imao pravo. John Dowling bio je na glasu po
skupoći; niko mu nije išao, osim u hitnim slučajevima.
Ljudima bi se uglavnom više isplatilo odvesti auto u Port
Angeles, ako može potegnuti dotle. S te strane, imala
sam itekakve sreće – kad mi je Charlie poklonio moj
prastari kamionet, brinula sam se da neću moći priuštiti
održavanje. Ali nikad nisam imala nijedan problem
s njim, osim zaglušujuće bučnog motora i maksimalne
brzine od devedeset na sat. Jacob Black održavao ga je u
izvanrednom stanju dok mu je vlasnik bio njegov otac
Billy...
Nadahnuće me pogodilo kao grom – što je imalo
smisla, s obzirom na oluju. “Znaš što? Ništa ti ne brini.
Znam nekoga ko sastavlja automobile.”
“O. Tako već može.” Osmjehnuo se s olakšanjem.
Mahnuo mi je dok sam odlazila, smješkajući se i dalje.
Drag klinac.
Sada sam vozila brzo, s ciljem, žureći se vratiti kući
prije nego što bude i najmanje mogućnosti da se Charlie
pojavi, čak i u krajnje nevjerojatnom slučaju da ode s
posla prije kraja radnog vremena. Otrčala sam kroz kuću
do telefona, još s ključevima u ruci.
“Načelnika Swana, molim”, rekla sam kad mi se javio
pomoćnik. “Bella je.”
“O, bok, Bella”, rekao je susretljivo pomoćnik Steve.
“Sad ću ti ga dati.”
“Pričekala sam.”
“Što nije u redu, Bella?”, zabrinuto me upitao Charlie
čim je podigao slušalicu.
“Zar te ne mogu nazvati na posao kad nema hitnih
slučajeva?”
Malo je pošutio. “Nikad prije nisi. Ima li hitnih slučajeva?”
“Nema. Samo sam te htjela pitati kako se stiže do
kuće Blackovih – nisam sigurna da se sjećam puta. Htjela
bih posjetiti Jacoba. Mjesecima ga već nisam vidjela.”
Kad je Charlie opet progovorio, zvučao je mnogo
sretnije. “Sjajno si se sjetila, Bells. Imaš olovku?”
Upute koje mi je dao bile su vrlo jednostavne. Rekla
sam mu da ću se sigurno vratiti na večeru, iako me on
pokušao uvjeriti da ne žurim. Htio je i sâm poslije svratiti
u La Push, ali nisam mu dopustila.
I tako sam se s vremenskim ograničenjem prebrzo
odvezla iz grada, ulicama mračnim od oluje. Nadala sam
se naći Jacoba samog. Billy bi me vjerojatno cinkao kad
bi saznao što mi je na pameti.
U vožnji sam se malo brinula oko Billyjeve reakcije
nakon što me vidi. Bit će mu odviše drago. Bez sumnje,
po Billyjevom mišljenju sve je ovo ispalo bolje nego što
se usudio nadati. Zadovoljstvom i olakšanjem samo će
me podsjetiti na onoga na kojeg mi je bilo nesnosno
podsjećati se. Ne opet, ne danas, šutke sam zamolila. Nisam
više imala snage za to.
Nejasno sam se sjećala kuće Blackovih, male, s drvenom
oplatom i uskim prozorima, slične maloj staji zbog
svoje zagasitocrvene boje. Jacob je provirio kroz prozor
prije nego što sam uopće stigla izaći iz kamioneta. Poznata
rika motora očito mu je dala do znanja da stižem.
Jacob je bio vrlo zahvalan kad je Charlie otkupio Billyjev
kamionet za mene, što je poštedjelo Jacoba potrebe
da ga vozi kada odraste. Meni se moj kamionet jako sviđao,
ali Jacobu je ograničenje brzine bilo ozbiljna mana.
Dočekao me na pola puta do kuće.
“Bella!” Uzbuđeni osmijeh raširio mu se od uha do
uha, svijetlih zuba u živom kontrastu sa zagasitosmeđom
bojom kože. Nikad ga prije nisam vidjela dok mu kosa
nije bila vezana u repić koji je obično nosio. Izgledalo
je kao da mu crne satenske zavjese padaju s obje strane
širokog lica.
Jacob je u ovih osam mjeseci rastom donekle ispunio
moja očekivanja. Prešao je tačku u kojoj su se meki
dječiji mišići stvrdnuli u čvrstu, vitku građu tinejdžera;
tetive i žile sad su mu se jasno isticale pod crvenkastosmeđom
kožom na podlakticama i šakama. Lice mu je
još bilo drago, kao što sam ga pamtila, iako se i ono
stvrdnulo – oštrijih jagodica, izbočenije brade, lišeno
svake djetinjaste oblosti.
“Hej, Jacobe!” Osjetila sam neobičan nalet oduševljenja
od njegova osmijeha. Shvatila sam da mi je drago što
ga vidim. Ta me spoznaja iznenadila.
Nasmiješila sam se i ja njemu, a nešto mi se nečujno
sklopilo u glavi, kao dva komadića slagalice koji odgovaraju
jedan drugome. Stvarno, zaboravila sam koliko
mi je Jacob Black stvarno drag.
Zastao je na nekoliko koraka od mene, a ja sam iznenađeno
pogledala uvis u njega, zabacivši glavu, premda
mi je kiša tada počela zalijevati lice.
“Opet si porastao!”, zaprepašteno sam ga optužila.
Nasmijao se, a osmijeh mu se pritom raširio do nemogućih
razmjera. “Sto devedeset pet”, izjavio je, ponosan
na samoga sebe. Glas mu je bio dublji, ali imao je
onaj hrapavi prizvuk koji sam pamtila.
“Ima li tome kraja?” Odmahnula sam glavom u nevjerici.
“Ogroman si.”
“Ali još sam štrkljav.” Složio je grimasu. “Daj, uđi!
Sva ćeš se smočiti.”
Poveo me, u hodu krupnim šakama povijajući kosu.
Izvadio je gumicu iz prednjeg džepa hlača i omotao je
oko punđe.
“Hej, tata”, doviknuo je kad se sagnuo da prođe kroz
ulazna vrata. “Vidi ko nam je navratio.”
Billy je bio u sićušnoj, četvrtastoj dnevnoj sobi, s
knjigom u rukama. Odložio je knjigu u krilo i prišao
nam u kolicima kad me ugledao.
“Ma vidi ti to! Drago mi je što te vidim, Bella.”
Rukovali smo se. Meni se šaka izgubila u njegovom
širokom stisku.
“Kako to da si došla? Je li sve u redu s Charliejem?”
“Da, svakako. Samo sam htjela vidjeti Jacoba – nismo
se vidjeli već sto godina.”
Jacobu su se oči ozarile kad je to čuo. Smiješio se tako
široko da su ga sigurno zaboljeli obrazi.
“Možeš ostati na večeri?” I Billyju je očito bilo drago.
“Ne. Moram nahraniti Charlieja, znaš.”
“Idem ga nazvati”, predložio je Billy. “Uvijek je dobrodošao.”
Nasmijala sam se da prikrijem nelagodu. “Pa nije da
me više nikad nećete vidjeti. Obećavam, ubrzo ću vam
opet doći – dolazit ću vam tako često da ću vam doja122
diti.” Napokon, ako Jacob uspije popraviti motor, neko
me onda mora naučiti kako da ga vozim.
Billy se na to zahihotao. “Pa dobro, možda idući put.”
“Onda, Bella, što bi da radimo?”, upitao me Jacob.
“Što god. Što si radio prije nego što sam te prekinula?”
Ovdje sam se osjećala neobično ugodno. Bilo mi je
poznato, ali samo izdaleka. Tu nije bilo bolnih podsjećanja
na skoriju prošlost.
Jacob je stao oklijevati. “Baš sam išao van da radim
na svom autu, ali možemo i nešto drugo...”
“Ne, to je savršeno!”, upala sam mu u riječ. “Silno
bih voljela vidjeti tvoj auto.”
“Okej”, rekao je, ne zvučeći kao da sam ga uvjerila.
“Otraga je, u garaži.”
Još bolje, pomislila sam. Mahnula sam Billyju. “Vidimo
se.”
Gusti, grmoviti šumarak zakrivao je njegovu garažu
pogledu iz kuće. Ta garaža sastojala se samo od dvije
spojene kontejnerske kabine s izbačenim pregradama.
Pod tim zaklonom, na blokovima troske stajao je, kako
se bar meni činilo, gotov automobil. Bar sam prepoznala
simbol na rešetki.
“Kakav je to folksvagen?”, upitala sam ga.
“Stari golf – iz 1986, klasik.”
“Kako ti ide?”
“Pri kraju sam”, rekao je vedro. A onda je spustio
glas. “Tata je ispunio ono obećanje od prošlog proljeća.”
“Ah”, rekla sam.
Činilo mi se da shvaća da radije ne bih načinjala tu
temu. Nastojala sam se ne sjećati maturalne večeri prošlog
svibnja. Jacoba je otac podmitio novcem i dijelovima
za auto da mi onamo dostavi poruku. Billy je htio da se
držim na sigurnoj razdaljini od najvažnije osobe u mom
životu. Na koncu se ispostavilo da nije imao razloga za
brigu. Sada sam bila i previše sigurna.
Ali namjeravala sam vidjeti može li se to kako promijeniti.
“Jacobe, što znaš o motociklima?”, upitala sam ga.
Slegnuo je ramenima. “Ponešto. Moj prijatelj Embry
ima krosera. Katkad radimo na njemu. Zašto?”
“Pa...” Stisnula sam usne, razmišljajući. Nisam bila
sigurna zna li on držati jezik za zubima, ali nije mi bogznašto
drugo preostajalo. “Nedavno sam nabavila dva
motora, ali nisu u najboljem stanju. Pa sam te htjela
pitati, bi li ih ti možda mogao dovesti u vozno stanje?”
“Kul.” Činilo se kao da mu izazov istinski prija. Lice
mu je zablistalo. “Potrudit ću se.”
Podigla sam prst, da ga upozorim. “Samo, moraš znati
jednu stvar”, pojasnila sam mu. “Charlie ne odobrava motocikle.
Da ti pravo kažem, vjerojatno bi mu prsnula žilica
u čelu da sazna za ovo. Tako da ne smiješ ništa reći Billyju.”
“Jasno, jasno.” Jacob se osmjehnuo. “Shvaćam.”
“Platit ću ti”, nastavila sam.
To ga je uvrijedilo. “Ne. Želim ti pomoći. Ne smiješ
mi platiti.”
“Pa čuj... a da se razmijenimo?” Smislila sam to u
hodu, ali činilo mi se dovoljno razumno. “Treba mi
samo jedan motor – a i satovi vožnje. Može onda ovako?
Dat ću ti drugi motor, a ti me poduči.”
“Su-uper.” Rastegnuo je tu riječ na tri sloga.
“Samo sekundu – smiješ li ti uopće već voziti? Kada
ti je rođendan?”
“Propustila si ga”, žacnuo me, stisnuvši oči kao da se
ljuti. “Šesnaest mi je godina.”
“Kao da su te godine prije sprečavale”, promrmljala
sam. “Oprosti zbog rođendana.”
“Ma nema problema. Propustio sam i ja tvoj. Koliko
ti je ono, četrdeset?”
Šmrcnula sam. “Skoro.”
“Složit ćemo zajedničku proslavu da to nadoknadimo.”
“Baš bih to voljela.”
Oči su mu se zakrijesile na tu riječ.
Morala sam obuzdati to oduševljenje prije nego što
dođe na krivu pomisao – ali kad je toliko prošlo otkada
sam se zadnji put osjećala ovoliko lako i neopterećeno.
Bilo mi je teško nositi se s nečim što doživljavam tako
rijetko.
“Možda kad motori budu gotovi – kao poklon samima
sebi”, dodala sam.
“Dogovoreno. Kada ćeš ih donijeti?”
Postiđeno sam se ugrizla za usnu. “Tu su mi, u kamionetu”,
priznala sam.
“Sjajno.” Kao da je to iskreno mislio.
“Hoće li ih Billy vidjeti ako ih prenesemo u garažu?”
Namignuo mi je. “Skrivat ćemo se.”
Oprezno smo obišli kuću s istočne strane, držeći se
drveća kad smo došli u vidokrug prozora, hineći da nehajno
šetamo, za svaki slučaj. Jacob je brzo iskrcao motore
s prtljažnog prostora i odgurao ih u gustiš, gdje sam
se skrivala. Činilo mi se kao da mu prelako ide – meni
su bili mnogo, mnogo teži.
“Uopće ti nisu loši”, procijenio ih je Jacob dok smo
ih gurali kroz zaklon zelenila. “Ovaj ovdje čak će i vrijediti
nešto kad završim s njim – to je stari Harley Sprint.”
“Onda je taj tvoj.”
“Sigurna si?”
“Apsolutno.”
“Samo, trebat će tu i malo love”, rekao je, namršteno
gledajući pocrnjeli metal. “Najprije moramo uštedjeti
da kupimo dijelove.”
“Nemoj ti meni mi”, usprotivila sam mu se. “Ako ti
radiš besplatno, ja kupujem dijelove.”
“Pa ne znam baš...”, promrmljao je.
“Imam nešto ušteđevine. Za studij, znaš.” Koga više
briga za studij, pomislila sam. Ionako nisam uštedjela
dovoljno da odem na neki iole bolji – a, uostalom, ionako
ne namjeravam napustiti Forks. Kakve onda veze ima
ako odgricnem malo s kraja?
Jacob je samo kimnuo glavom. Sve to njemu je imalo
savršenog smisla.
Dok smo se šuljali natrag u priručnu radionicu, pomislila
sam koju sreću imam. Samo bi jedan tinejdžer
pristao na to: da vuče i mog i svog roditelja za nos i
pritom popravlja opasna vozila služeći se sredstvima namijenjenim
za moje visoko obrazovanje. Njemu u svemu
tome ništa nije djelovalo neobično. Jacob je bio dar
nebeski.
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika
 
5. Varanje....
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Kristen Stewart Serbia :: -TWILIGHT SAGA- :: Čitanje Knjiga Sumrak Sage :: Mlad Mesec-
Skoči na: