Kristen Stewart Serbia

Ovo je forum za sve fanove glumice Kristen Stewart! Saznajte sve o njoj, i ponešto o Twilight sagi!
 
PrijemKalendarČesto Postavljana PitanjaTražiLista članovaKorisničke grupeRegistruj sePristupi

Delite | 
 

 3. Svršetak

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Alisper 4ever

avatar

Posts : 77
Join date : 03.04.2010
Location : Zagreb

PočaljiNaslov: 3. Svršetak   Sub Apr 10, 2010 7:07 am

Ujutro sam se osjećala apsolutno odurno. Nisam
dobro spavala; ruka me pekla, a glava boljela. Nije me
nimalo utješilo to što je Edwardovo lice bilo glatko i
suzdržano kad me brzo poljubio u čelo i šmugnuo kroz
moj prozor. Bojala sam se vremena koje sam provela u
snu, bojala se da je on možda razmišljao o onome što je
ispravno, a što nije, dok me gledao kako spavam. Od te
strepnje kao da mi je bubnjanje u glavi samo dobivalo
na snazi.
Edward me čekao pred školom kao i obično, ali lice
mu je i dalje imalo posve pogrešan izraz. U očima mu
je bilo zapreteno nešto što nisam mogla dokučiti – i to
me plašilo. Nisam htjela spominjati ono sinoć, ali nisam
bila sigurna hoću li samo pogoršati stvari izbjegavanjem
te teme.
Pridržao mi je vrata da uđem.
“Kako se osjećaš?”
“Savršeno”, slagala sam, lecnuvši se kad mi je lupanje
vrata odjeknulo u glavi.
Hodali smo šutke, on kraćim koracima, da ulovi
moje. Toliko sam ga toga htjela pitati, ali većina tih pitanja
morat će pričekati, jer su bila namijenjena Alice:
kako je Jasperu jutros? Što su pričali nakon moga odlaska?
Što je Rosalie rekla? I, najvažnije, što vidi da će se
sada dogoditi u svojim čudnim, nesavršenim vizijama
budućnosti? Može li pretpostaviti što je Edwardu na
umu, zbog čega je tako natmuren? Ima li temelja tim
nejasnim, nagonskim strahovima kojih se nikako ne
mogu otresti?
Jutro je prolazilo polako. Nestrpljivo sam željela vidjeti
Alice, iako neću moći ozbiljno razgovarati s njom
uz Edwarda. Edward je ostao distanciran. Povremeno bi
me pitao za ruku, a ja bih mu lagala.
Alice je obično stizala na ručak prije nas; nije morala
ići ukorak s pužem poput mene. Ali nije je bilo za stolom,
nije nas čekala s pladnjem hrane koju neće pojesti.
Edward nije prokomentirao njezino izbivanje. Pitala
sam se nije li joj se nastava produžila – sve dok nisam
opazila Connera i Bena, koji su s njom slušali francuski
na četvrtom satu.
“Gdje je Alice?”, zabrinuto sam upitala Edwarda.
Dok je odgovarao, gledao je u prutić od žitarica koji
je polako mrvio prstima. “S Jasperom.”
“Je li on dobro?”
“Otišao je od nas na neko vrijeme.”
“Što? Kamo?”
Edward je slegnuo ramenima. “Nikamo posebno.”
“A Alice s njim”, rekla sam u tihom očaju. Naravno,
ako treba Jasperu, ostat će uz njega.
“Da. Neće je biti neko vrijeme. Pokušavala ga je nagovoriti
da ode u Denali.”
U Denaliju je živjela jedina družba iznimnih – dobrih
– vampira, izuzev Cullenovih. Tanya i obitelj. Čula
bih tu i tamo za njih. Edward im je pribjegao prošle
zime kad mu je zbog mog dolaska postalo teško u Forksu.
Laurent, najciviliziraniji član Jamesovog malog kovena,
pridružio se njima umjesto da se uz Jamesa suprotstavi
Cullenovima. Imalo je smisla da Alice kaže Jasperu
da ode onamo.
Progutala sam slinu da uklonim knedlu koja mi je
učas nastala u grlu. Od grižnje savjesti pognula sam glavu
i objesila ramena. Istjerala sam ih iz doma, kao i Rosalie
i Emmetta. Koja sam ja pošast.
“Muči te ruka?”, upitao me unizno.
“Koga briga za moju glupu ruku?”, zgađeno sam promrsila.
Nije mi odgovorio, a ja sam spustila glavu na stol.
Pri kraju dana, ta šutnja je već postajala apsurdna.
Nisam htjela biti prva koja će je prekinuti, ali to mi je
očito bio jedini izbor ako želim da mi se on ikada više
obrati.
“Doći ćeš do mene kasnije večeras?”, upitala sam ga
dok me – bez ijedne riječi – pratio do kamioneta. Uvijek
je dolazio do mene.
“Kasnije?”
Bilo mi je drago što se iznenadio. “Moram na posao.
Morala sam se zamijeniti za smjenu s gospođom Newton
da jučer dobijem slobodno.”
“O”, promrmljao je.
“Dakle, ipak ćeš doći kad budem kod kuće, je l’
tako?” Mrzila sam što odjednim nisam u to sigurna.
“Ako želiš da dođem.”
“Uvijek te želim”, podsjetila sam ga, možda malo
usrdnije nego što je razgovor nalagao.
Očekivala sam da će se nasmijati, ili nasmiješiti, ili
bar nekako reagirati na moje riječi.
“U redu, onda”, rekao je indiferentno.
Opet me poljubio u čelo prije nego što mi je zatvorio
vrata. Zatim mi je okrenuo leđa i elegantnim, dugim
koracima otišao natrag do svog auta.
Uspjela sam se izvesti s parkirališta prije nego što me
panika istinski pogodila, ali kad sam stigla do Newtonovih,
nikako nisam mogla doći do daha.
Samo mu treba vremena, govorila sam sebi. Prebrodit
će on ovo. Možda je tužan zato što mu obitelj nestaje.
Ali Alice i Jasper brzo će se vratiti, kao i Rosalie i
Emmett. Ako će to pomoći, klonit ću se velike kuće na
rijeci – nikad više neću kročiti onamo. Nije bitno. I dalje
ću viđati Alice u školi. Morat će se vratiti zbog nastave,
zar ne? A ionako je cijelo vrijeme kod mene. Ne bi ona
htjela povrijediti Charlieja prekidom svojih dolazaka.
Bez sumnje, također ću se redovito susretati s Carlislom
– u hitnoj službi.
Napokon, to što se sinoć zbilo nije ništa. Ništa se
ni nije zbilo. Pa što, pala sam – priča mog života. U
usporedbi s onim od prošlog proljeća to mi je izgledalo
naročito nebitno. Nakon Jamesa, ostala sam slomljena i
gotovo mrtva od gubitka krvi – a Edward je ipak podnio
beskrajne tjedne u bolnici mnogo bolje nego ovo sada.
Je li to zato što me sada ne mora štititi od neprijatelja?
Nego od brata?
Možda bi bilo bolje da odvede mene, umjesto da mu
se obitelj raštrkava. Potištenost me malo prošla kad sam
pomislila na sve vrijeme koje ćemo imati samo za sebe.
Samo neka izdrži još ovu školsku godinu, pa se Charlie
neće moći tužiti. Možemo zajedno na studij, ili barem
tobože, kao Rosalie i Emmett ove godine. Pa valjda se
Edward može strpjeti godinu dana. Što je jedna godina
besmrtniku? Čak ni meni to nije neko naročito dugo
razdoblje.
Uspjela sam se dovoljno sabrati da nekako izađem iz
auta i uđem u prodavaonicu. Mike Newton danas je stigao
amo prije mene, pa mi se osmjehnuo i mahnuo mi
kad sam ušla. Uzela sam prsluk i nejasno kimnula prema
njemu. Glava mi je i dalje bila puna ugodnih misli,
u kojima s Edwardom bježim na raznorazna egzotična
mjesta.
Mike me prekinuo u snatrenju. “Kako ti je prošao
rođendan?”
“Joj”, promrsila sam. “Drago mi je da je prošao.”
Mike me pogledao iz kuta očiju kao da sam luda.
Radni dan se otegao. Htjela sam opet vidjeti Edwarda,
moleći se da prebrodi najgore u ovome, što god to
tačno bilo, do našeg susreta. Nije to ništa, ponavljala
sam sebi. Sve će se vratiti na staro.
Olakšanje koje sam osjetila kad sam skrenula u svoju
ulicu i vidjela da Edwardov srebrni auto stoji parkiran
ispred moje kuće bilo je nešto opojno. Ošamutilo me. I
duboko mi smetalo što je tako.
Brzo sam prošla kroz ulazna vrata i doviknula prije
nego što sam potpuno ušla u kuću.
“Tata? Edwarde?”
Pritom sam začula prepoznatljivu najavnu špicu ESPN-
ove emisije SportsCenter iz dnevne sobe.
“Tu sam”, doviknuo mi je Charlie.
Objesila sam kabanicu na klin i požurila iza ugla, u sobu.
Edward je sjedio u naslonjaču, moj otac na kauču.
Obojici je pogled bio uprt u ekran. Taj smjer gledanja
bio je normalan za mog oca. Ne toliko i za Edwarda.
“Bok”, rekla sam slabašno.
“Hej, Bella”, odgovorio mi je otac, ne odmaknuvši pogled.
“Upravo smo jeli hladne pice. Mislim da ti je još ima na stolu.”
“Okej.”
Pričekala sam u vratima. Edward je napokon pogledao
prema meni i pristojno se nasmiješio. “Evo me za
tobom”, obećao mi je. Pogled mu je odlutao natrag prema
ekranu.
Ostala sam ih još minutu gledati, od šoka. Nijedan
od njih nije to odlučio zamijetiti. Osjetila sam kako mi
nešto, možda panika, navire u grudima. Pobjegla sam u
kuhinju.
Pica me uopće nije zanimala. Sjela sam na svoju stolicu,
podigla koljena i obujmila ih rukama. Nešto nije u
redu, možda još i više nego što mislim. Zvuci muškog
druženja i sportskog komentiranja nastavili su dopirati
iz smjera televizora.
Pokušala sam se sabrati, obuzdati se razumom. Što je
najgore što se može dogoditi? Lecnula sam se. To je definitivno
bilo pogrešno pitanje. Sad mi je bilo teško vratiti
disanje u normalan ritam.
Dobro, pomislila sam opet, što je najgore što bih mogla
preživjeti? Ni to mi se pitanje nije naročito sviđalo. Ali
prisjetila sam se mogućnosti koje sam danas razmatrala.
Izbjegavanje Edwardove obitelji. Jasno, on neće očekivati
da to uključi i Alice. Ali ako ne mogu do Jaspera,
utoliko ću manje moći biti i s njom. Kimnula sam samoj
sebi – s tim bih mogla živjeti.
Ili odlazak. Možda on neće htjeti čekati do kraja
školske godine, možda će to morati biti odmah.
Preda mnom, na stolu, pokloni od Charlieja i Renée
nalazili su se gdje sam ih i ostavila. Aparat koji nisam
stigla upotrijebiti kod Cullenovih ležao je kraj albuma.
Dotakla sam lijepi omot spomenara koji mi je majka
poklonila, te uzdahnula, sjetivši se Renée. Nekako, ma
koliko da sam dugo živjela s njom, pomisao na trajnije
razdvajanje nije mi lakše padala. A Charlie će ovdje ostati
posve sam, napušten. Oboma ću nanijeti toliku bol...
Ali vratit ćemo se, zar ne? Obilazit ćemo ih, naravno,
je l’ tako?
Nisam mogla biti sigurna u odgovor na to.
Naslonila sam obraz na koljeno i zagledala se u opipljiva
znamenja roditeljske ljubavi. Znala sam i prije da
će put za koji sam se odlučila biti težak. I, napokon, sad
mislim na najgoru varijantu – na najgoru moguću od
onih koje bih bila u stanju preživjeti.
Opet sam dotaknula spomenar i otklopila prednje
korice. Mali metalni kutovi već su bili postavljeni da
prime prvu fotografiju. Uopće nije bila loša ta ideja da
nekako zabilježim svoj ovdašnji život. Možda neću još
naročito dugo ostati u Forksu.
Poigravala sam se kratkim remenom na aparatu,
razmišljajući o prvoj slici na roli. Je li ikako moguće
da ispadne iole slična predlošku? Sumnjam. Ali on se
očito ne brine da će biti prazna. Zahihotala sam se sebi
u bradu, sjetivši se kako se sinoć bezbrižno smijao. Prestala
sam se hihotati. Toliko toga se promijenilo, i to
tako naglo. Od toga me obuzela blaga vrtoglavica, kao
da stojim na nekom rubu, nad nekom previsokom provalijom.
58 Nisam više htjela razmišljati o tome. Uzela sam fotoaparat
i krenula na kat.
Soba mi se nije baš naročito promijenila u sedamnaest
godina od odlaska moje majke. Zidovi su i dalje bili
svijetloplavi, a iste požutjele čipkaste zavjese visile su na
prozoru. Sada je tu bio krevet, a ne kolijevka, ali ona bi
prepoznala dekicu neuredno prebačenu preko njega –
bio je to bakin poklon.
Svejedno, snimila sam svoju sobu. Večeras nisam
mogla učiniti mnogo više – vani je bilo pretamno – a
osjećaj je rastao u meni, prerastajući gotovo u potrebu.
Zabilježit ću sve u Forksu prije nego što budem morala
otići iz njega.
Stizala je promjena. Osjećala sam je. Nije to bila
ugodna mogućnost, ne kad je život ovako savršen.
Nisam se žurila da siđem u prizemlje, s kamerom u
ruci, nastojeći zanemariti leptiriće u svom trbuhu dok
sam mislila o čudnoj distanciranosti u Edwardovim očima
koju ne želim vidjeti. Prebrodit će on to. Vjerojatno
se samo brine da ću se uzrujati kad zatraži da odemo.
Pustit ću ga da sam izađe na kraj s tim, bez miješanja. I
bit ću spremna kad me zamoli.
Aparat mi je bio spreman kad sam se krišom nagnula iza
ugla. Bila sam sigurna da mi nikako neće poći za rukom da
ulovim Edwarda na prepad, ali nije pogledao prema meni.
Osjetila sam kratak drhtaj kad mi se nešto ledeno stisnulo
u želucu; prešla sam preko toga i okinula snimku.
Obojica su me tada pogledala. Charlie se namrštio.
Edward me gledao prazno, bezizražajno.
“Što to radiš, Bella?”, pobunio se Charlie.
“Ma daj.” Pravila sam se da se smiješim kad sam otišla
sjesti na pod pred kaučem na kojem se izvalio Charlie.
“Znaš da mama samo što nije nazvala da pita služim li se
svojim poklonima. Moram prionuti na posao dok joj još
nisam stigla povrijediti osjećaje.”
“Pa dobro, zašto onda snimaš mene?”, progunđao je.
“Jer si tako zgodan”, odgovorila sam mu, održavajući
opušteni ton. “A i zato što si ti kupio aparat, pa si mi se
dužan pojaviti na slikama.”
Promrsio je nešto nerazgovijetno.
“Hej, Edwarde”, rekla sam dojmljivo nezainteresiranim
glasom. “Snimi mene i tatu skupa.”
Dobacila sam mu aparat, pažljivo izbjegavajući njegov
pogled, i kleknula uz onaj naslon za ruke kauča na
kojem je bilo Charliejevo lice. Charlie je uzdahnuo.
“Moraš se nasmiješiti, Bella”, pomrmljao je Edward.
Dala sam sve od sebe, a aparat je bljesnuo.
“Dajte da slikam vas dvoje skupa, djeco”, predložio
je Charlie. Znala sam da samo nastoji prebaciti žarište
objektiva što dalje od sebe.
Edward je ustao i lako mu dobacio aparat.
Otišla sam stati uz Edwarda, što mi je bilo nekako
službeno i čudno. Ovlaš mi je oslonio ruku na rame, a ja
sam ga čvršće uhvatila oko struka. Htjela sam ga pogledati
u lice, ali bilo me strah.
“Smiješak, Bella”, opet me podsjetio Charlie.
Duboko sam udahnula i osmjehnula se. Bljesak me
zaslijepio.
“Dovoljno je slikanja za večeras”, rekao je nato Charlie,
bacio aparat u procjep između jastučića na kauču i
prevalio se preko njega. “Ne moraš odmah ispucati cijelu
rolu.”
Edward je spustio ruku s mog ramena i okretno mi se
izvukao iz zagrljaja. Sjeo je opet u naslonjač.
Malo sam se premišljala, a onda opet sjela uz kauč.
Odjednom sam se tako uplašila da su mi se ruke počele
tresti. Pritisnula sam ih o trbuh da ih sakrijem, spustila
bradu na koljena i zapiljila se u ekran televizora pred
sobom, ne videći ništa.
Do kraja emisije nisam se pomakla ni pedlja. Krajičkom
oka opazila sam kako Edward ustaje.
“Trebao bih kući”, rekao je.
Charlie nije odmaknuo pogled od reklame. “Vidimo
se.”
Nespretno sam se osovila na noge – ukočila sam se
od tako nepomičnog sjedenja – i otišla za Edwardom iz
kuće. Krenuo je ravno prema svome autu.
“Hoćeš li ostati?”, upitala sam ga bez nade u glasu.
Očekivala sam njegov odgovor, tako da me nije toliko
zabolio.
“Večeras ne.”
Nisam ga pitala za razlog.
Ušao je u auto i odvezao se dok sam ja samo ostala
nepomično stajati. Jedva da sam primijetila da kiši. Čekala
sam, ne znajući što čekam, sve dok se iza mene nisu
otvorila vrata.
“Bella, pa što ti to radiš?”, upitao me Charlie, iznenađen
što me vidi gdje tu stojim sama i smočena.
“Ništa.” Okrenula sam se i odvukla natrag u kuću.
Noć je dugo trajala, uz malo odmora.
Ustala sam čim sam opazila da polako sviće. Automatski
sam se obukla za školu, čekajući da se oblaci rasvijetle.
Nakon što sam pojela zdjelu pahuljica, zaključila
sam da ima dovoljno svjetla za fotografiranje. Snimila
sam svoj kamionet, a zatim i pročelje kuće. Okrenula
sam se i snimila nekoliko slika šume kraj Charliejeve
kuće. Čudo jedno kako mi više nije izgledala zlokobno
kao prije. Shvatila sam da će mi to nedostajati – zelenilo,
svevremenost, misterij šuma. Sve to.
Stavila sam fotoaparat u školsku torbu prije polaska.
Pokušala sam se usredotočiti na svoj novi projekt, umjesto
na činjenicu da Edward očito ništa nije prebrodio
tijekom noći.
Osim što sam se bojala, polako sam postajala nestrpljiva.
Koliko ovo može potrajati?
Potrajalo je cijelo prijepodne. Šutke je hodao kraj
mene, a kao da me nikada nije doista pogledao. Pokušala
sam se posvetiti nastavi, ali čak mi ni engleski nije uspijevao
zadržati pažnju. Gospodin Berty morao je ponoviti
pitanje o gospi Capuletti prije nego što sam shvatila
da se meni obraća. Edward mi je ispod glasa prišapnuo
tačan odgovor, a onda me nastavio ignorirati.
Za ručkom se šutnja nastavila. Imala sam dojam da
ću svaki čas početi vrištati, pa sam se, da si odvratim pozornost,
nagnula preko nevidljive crte na stolu i obratila
Jessici.
“Hej, Jess?”
“Što ima, Bella?”
“Možeš mi učiniti jednu uslugu?”, upitala sam je i
posegnula u torbu. “Mama me molila da slikam svoje
prijatelje za spomenar. Znači, uslikaj mi malo sve nas,
može?”
Pružila sam joj fotoaparat.
“Naravno”, rekla je s osmijehom i okrenula se da na
prepad snimi Mikea s punim ustima.
Uslijedio je predvidljiv rat fotografija. Gledala sam
ih kako dodaju aparat oko stola, hihoću, prave se važni
i bune što ih se snima. Djelovali su mi neobično djeti62
njasto. Možda danas naprosto nisam bila raspoložena za
normalno ljudsko ponašanje.
“Ajoj”, rekla je Jessica skrušeno kad mi je vratila aparat.
“Mislim da smo ti potrošili cijeli film.”
“Nema veze. Mislim da sam ionako već snimila sve
ostalo što mi treba.”
Nakon nastave, Edward me bez riječi otpratio do
parkirališta. Morala sam opet na posao, a bar ovaj put
bilo mi je drago zbog toga. Vrijeme očito tu ne pomaže.
Možda će mu osama više koristiti.
Na putu do Newtonovih ostavila sam film u supermarketu
Thriftway, a nakon posla podigla razvijene
snimke. Kod kuće sam na brzinu pozdravila Charlieja,
uzela prutić od žitarica iz kuhinje i odjurila gore u svoju
sobu s omotnicom fotografija pod miškom.
Sjela sam nasred kreveta i otvorila omotnicu oprezno
i znatiželjno. Iz nekog apsurdnog razloga i dalje sam
očekivala da prva snimka bude prazna.
Kad sam je izvadila, glasno sam zinula. Edward je
bio jednako predivan kao i u životu, i gledao me sa slike
onim toplim očima koje su mi nedostajale u proteklih
nekoliko dana. Bilo je gotovo jezivo da neko može izgledati
tako... tako... neopisivo. Nema tih tisuću riječi koje
bi vrijedile ove slike.
Brzo sam jedanput prelistala ostatak fotografija, te
položila tri slike na krevet, jednu do druge.
Prva je prikazivala Edwarda u kuhinji, s tračkom snošljiva
podsmijeha u toplim očima. Na drugoj su Edward
i Charlie gledali ESPN. Razlika u Edwardovu izrazu bila
je strašna. Oči su mu tu bile oprezne, suzdržane. I dalje
je bio zapanjujuće lijep, ali hladnijeg lica, sličnijeg kipu,
manje živog.
Na zadnjoj smo Edward i ja nelagodno stajali jedno
uz drugo. Edward je imao isti izraz lica kao i na
prethodnoj slici, hladan, kao u kipa. Ali to me nije
najviše pogodilo na toj fotografiji. Razlika između nas
dvoje bila je bolna. On je izgledao kao bog. Ja sam
izgledala vrlo prosječno, čak i za čovjeka, gotovo sramotno
obično. Okrenula sam sliku naopačke, puna
gađenja.
Umjesto da se latim zadaće, ostala sam budna da složim
slike u album. Kemijskom sam olovkom pod sve
slike unijela potpise, imena i datume. Došla sam do slike
na kojoj smo Edward i ja, te je, ne gledajući je predugo,
presavinula napola i zataknula pod metalni kut, tako da
se vidi samo Edward.
Kad sam to obavila, stavila sam drugi komplet fotografija
u novu omotnicu i napisala dugo pismo zahvale
za Renée.
Edwarda i dalje nije bilo. Nisam htjela priznati da
sam upravo zbog njega ostala tako dugo budna, ali naravno
da je to bilo zato. Pokušala sam se sjetiti kad je
zadnji put ovoliko kasnio, a da se nije ispričao, da nije
nazvao... Nikad nije.
Opet nisam dobro spavala.
U školi se ponovila ona šutljiva, nesnosna, stravična
priča od jučer i prekjučer. Laknulo mi je kad sam opazila
Edwarda gdje me čeka na parkiralištu, ali olakšanje
je brzo prošlo. Nije se nimalo promijenio, osim što je
možda postao još distanciraniji.
Teško sam se uopće mogla prisjetiti razloga za sav
ovaj jad. Već mi se činilo da mi je rođendan bio vrlo
davno. Samo da se Alice vrati. I to brzo. Prije nego što se
ovo stigne još više pogoršati.
64 Ali nisam mogla računati s tim. Odlučila sam da ću,
ne budem li mogla danas porazgovarati s njim, doista
porazgovarati, otići sutra u posjet Carlisleu. Moram nešto
poduzeti.
Nakon škole, Edward i ja izvest ćemo sve na čistac, to
sam obećala sebi. I neću prihvatiti isprike.
Otpratio me do kamioneta, a ja sam se osokolila da
iznesem svoje zahtjeve.
“Smijem danas doći do tebe?”, upitao me prije nego
što smo stigli do kamioneta, preduhitrivši me.
“Naravno da smiješ.”
“Sada?”, opet me upitao, otvarajući mi vrata.
“Jasno.” Zadržala sam suzdržan ton, premda mi se
nije sviđala žurba u njegovu glasu. “Samo bih usput bacila
u sandučić pismo za Renée. Naći ćemo se tamo.”
Pogledao je debelu omotnicu na sjedalu do moga.
Odjednom je ispružio ruku preko mene i uzeo je.
“Ja ću je poslati”, tiho je rekao. “I svejedno ću stići prije
tebe.” Osmjehnuo se onim izvijenim smiješkom koji sam tako
voljela, ali nije bio sasvim kako treba. Nije mu dopro do očiju.
“Okej”, složila sam se. Nisam mu mogla uzvratiti
osmijeh. Zatvorio je vrata i otišao do svog auta.
Doista je stigao prije mene. Auto mu je bio parkiran na
Charliejevom mjestu kad sam stigla pred kuću. To je bio loš
znak. Znači da se ne namjerava zadržati. Odmahnula sam
glavom i duboko udahnula, nastojeći naći hrabrosti u sebi.
Izašao je iz auta kad sam iskoračila iz kamioneta i
prišao mi. Dohvatio je moju torbu da mi je ponese. To
je bilo uobičajeno. Ali onda ju je bacio natrag na sjedalo.
To nije bilo uobičajeno.
“Dođi da prošetamo”, predložio mi je glasom lišenim
emocija i uhvatio me za ruku.
Nisam mu odgovorila. Nisam mogla smisliti zašto
bih to odbila, ali smjesta sam znala da želim to odbiti.
Nije mi se nikako sviđalo. Loše je, vrlo je loše, ponavljao
je i ponavljao glas u mojoj glavi.
Ali on nije ni čekao da mu odgovorim. Povukao me
za sobom prema istočnoj strani dvorišta, u koju je zadirala
šuma. Pošla sam nevoljko za njim, nastojeći misliti
usprkos panici. Ja ovo i želim, podsjetila sam se. Priliku
da o svemu porazgovaramo. Pa zašto se onda gušim od
panike?
Odmaknuli smo tek nekoliko koraka među drveće
kad smo stali. Jedva da smo zašli na stazu – odavde se
još vidjela kuća.
Koja šetnja.
Edward se naslonio na drvo i zagledao u mene, nedokučiva
izraza lica.
“Dobro, onda, da porazgovaramo”, rekla sam. Zvučala
sam hrabrije nego što sam se osjećala.
Duboko je udahnuo.
“Bella, mi odlazimo odavde.”
I ja sam duboko udahnula. To mi je bila prihvatljiva
opcija. Nadala sam se da sam spremna. Ali svejedno sam
ga morala upitati.
“Zašto sada? Još godinu dana i – ”
“Bella, vrijeme je. Koliko još možemo ostati u Forksu,
na kraju krajeva? Carlisle jedva izgleda kao da mu
je trideset, a sad tvrdi da ima trideset tri. Ionako bismo
morali uskoro početi iz početka.”
Zbunio me njegov odgovor. Mislila sam da je svrha
odlaska u tome da njegova obitelj može živjeti na miru.
Zašto da i mi idemo ako oni odlaze? Gledala sam ga,
nastojeći shvatiti što mi želi reći.Gledao je i on mene, hladno.
S naletom mučnine shvatila sam da sam ga pogrešno
razumjela.
“Kada kažeš mi – ”, prošaptala sam.
“Mislim na svoju obitelj i sebe.” Svaka mu je riječ
bila razdvojena i razgovijetna.
Mehanički sam protresla glavu, ne bih li je razbistrila.
Čekao je bez ijedne naznake nestrpljivosti. Trebalo mi je
nekoliko minuta prije nego što sam uspjela progovoriti.
“U redu”, rekla sam. “Idem i ja s vama.”
“Ne možeš, Bella. Tamo kamo mi idemo... Tamo tebi
ne bi odgovaralo.”
“Gdje god si ti, tamo meni odgovara.”
“Ja tebi ne odgovaram, Bella.”
“Ne pričaj koješta.” Htjela sam zvučati ljutito, ali
zvučalo je samo kao da ga kumim. “Ti si apsolutno najbolji
dio mog života.”
“Moj svijet nije za tebe”, mrko je rekao.
“Ono s Jasperom – to nije bilo ništa, Edwarde! Ništa!”
“Imaš pravo”, složio se. “Upravo se to moglo i očekivati.”
“Obećao si mi! U Phoenixu si mi obećao da ćeš ostati – ”
“Dokle god to bude bilo dobro za tebe”, upao mi je
u riječ da me ispravi.
“Ne! Tu je stvar u mojoj duši, je l’ tako?”, viknula
sam bijesno. Riječi su prasnule iz mene – a nekako su i
dalje zvučale kao preklinjanje. “Čula sam to od Carlislea,
i baš me briga, Edwarde. Baš me briga! Slobodno
uzmi moju dušu. Što će mi, ako nemam tebe – već je
tvoja!”
Duboko je udahnuo i tupo ostao piljiti u zemlju jedan
dugi trenutak. Usne su mu se malčice izvile. Kad me
napokon pogledao, oči su mu bile drugačije, tvrđe – kao
da se ono tekuće zlato zaledilo.
“Bella, ne želim da pođeš sa mnom.” Izgovorio je te
riječi polako i precizno, gledajući me hladnim očima u
lice, promatrajući kako mi sjeda stvarni smisao onoga
što mi govori.
Trebalo mi je malo da nekoliko puta ponovim te
riječi u glavi, da prosijem stvarni smisao iz njih.
“Ti... ne želiš... mene?” Pokušala sam ih izreći, zbunjena
time kako zvuče kad se kažu tim redom.
“Ne.”
Zagledala sam mu se u oči, ništa ne shvaćajući. Bez
isprike je gledao u mene. Oči su mu bile poput topaza –
tvrde, bistre i vrlo duboke. Činilo mi se da kilometrima
i kilometrima vidim u njih, a ipak nigdje u njihovom
bezdanu nisam opažala ništa što bi proturječilo onome
što je upravo rekao.
“Pa, to mijenja situaciju.” Iznenadila sam se koliko
mi smireno i razumno glas zvuči. Jamačno mi je to bilo
od strašne otupjelosti. Nisam mogla shvatiti što mi on to
govori. Nije mi to imalo smisla.
Pogledao je u drveće kad je opet progovorio. “Naravno,
uvijek ću te voljeti... na neki način. Ali ono što
se neku večer dogodilo natjeralo me da shvatim da je
vrijeme za promjene. Jer meni je... dosta pretvaranja da
sam nešto što nisam, Bella. Ja nisam čovjek.” Opet me
pogledao, a ledene plohe njegova savršenog lica nisu bile
ljudske. “Pustio sam da ovo predugo potraje, i žalim
zbog toga.”
“Nemoj.” Sada sam govorila tek šapatom; svijest je
počela prodirati kroz mene, kapajući mi kroz žile kao
kiselina. “Nemoj mi to raditi.”
Samo me gledao, a iz očiju sam mu vidjela da su mi
riječi itekako zakasnile. Već mi je to napravio.
“Ti meni ne odgovaraš, Bella.” Obrnuo je ono što je
prije rekao, ostavivši me tako bez argumenta. Kako sam
samo dobro znala da ja njemu ne odgovaram.
Zaustila sam da nešto kažem, a onda opet zatvorila
usta. Strpljivo je čekao, bez i jednog osjećaja na licu.
Opet sam pokušala.
“Ako... ti tako želiš.”
Jedanput je kimnuo.
Cijelo mi je tijelo na to utrnulo. Nisam ništa osjećala
ispod vrata.
“Zamolio bih te, ipak, za jednu uslugu, ako ne tražim
previše”, rekao je.
Upitala sam se što on to vidi na mome licu, jer mu je
nešto preletjelo licem u odgovor. Ali prije nego što sam
uspjela odrediti što je to, sabrao je svoj izraz u istu onu
krinku smirenosti.
“Samo reci”, zavjetovala sam se jedva snažnijim glasom.
Ugledala sam kako mu se sleđene oči tope. Zlato je
opet postalo tekuće, rastopljeno. Počelo me žariti nesnosno
snažnim pogledom.
“Nemoj učiniti ništa neodgovorno ili glupo”, naredio
mi je, odjednom bez ikakve distance. “Shvaćaš li što ti
želim reći?”
Bespomoćno sam kimnula glavom.
Oči su mu se ohladile, suzdržanost se vratila. “Mislim
na Charlieja, naravno. Potrebna si mu. Čuvaj se
– zbog njega.”
Opet sam kimnula. “Hoću”, prošaptala sam.
Kao da se posve malo opustio.
“A ja ću tebi nešto zauzvrat obećati”, rekao je. “Obećavam
ti da me sada posljednji put vidiš. Neću se vratiti.
Neću te više nikada podvrgnuti nečemu ovakvom. Možeš
nastaviti živjeti bez ikakvog mog daljnjeg uplitanja.
Bit će ti kao da nikad nisam ni postojao.”
Koljena su mi zacijelo odjednom stala klecati, jer se
drveće naglo počelo zanositi. Čula sam kako mi krv u
ušima tuče snažnije nego inače. Činilo mi se da njegov
glas dopire s veće razdaljine.
Blago se osmjehnuo. “Ne brini. Ljudsko si biće – sjećanja
ti nisu gušća od sita. Vrijeme tvome soju liječi sve rane.”
“A tvoja sjećanja?”, upitala sam ga. Zvučala sam kao
da mi je nešto zapelo u grlu, kao da se gušim.
“Pa” – oklijevao je jednu kratku sekundu – “neću ih
zaboraviti. Ali moj soj... lako nađe nešto novo.” Osmjehnuo
se; smiješak je bio smiren i nije mu dopro do očiju.
Odmaknuo se za korak od mene. “To bi bilo sve,
pretpostavljam. Nećemo ti više smetati.”
Opazila sam da je to kazao u množini, što me iznenadilo;
mislila sam da više ništa ne mogu opaziti.
“Alice se neće vratiti”, shvatila sam. Ne znam kako
me uspio čuti – nisam naglas izgovorila te riječi – ali kao
da me shvatio.
Polako je odmahnuo glavom, netremice mi promatrajući
lice.
“Neće. Svi su otišli. Ja sam se samo zadržao da se
oprostim s tobom.”
“Alice je otišla?” Glas mi je bio tup od nevjerice.
“Htjela se pozdraviti s tobom, ali uvjerio sam je da bi
čisti prekid bio bolji za tebe.”
Bila sam ošamućena; teško sam se mogla usredotočiti.
Njegove su mi se riječi kovitlale u glavi, i začula sam
70 liječnika u bolnici u Phoenixu, prošlog proljeća, kako
mi pokazuje rendgenske snimke. Vidi se da je došlo do
čistog prijeloma, kazao je dok je prstom prelazio preko
slike moje slomljene kosti. A to je dobro. Zarast će lakše
i brže.
Pokušala sam normalno disati. Morala sam se usredotočiti,
nekako pobjeći iz ove noćne more.
“Zbogom, Bella”, rekao je istim onim tihim, mirnim
glasom.
“Čekaj!” Protisnula sam tu riječ, pružajući ruku prema
njemu, tjerajući obamrle noge da me ponesu.
Učinilo mi se da i on pruža ruke prema meni. Ali
hladnim mi je šakama ščepao zapešća i pritisnuo mi ih
uz bok. Prignuo se i vrlo blago, nesnosno kratko, prionuo
usne na moje čelo. Zažmirila sam.
“Čuvaj se”, izgovorio je dahom, hladnim na mojoj
koži.Osjetila sam blag, neprirodan lahor. Naglo sam otvorila
oči. Lišće na malom grmu šumskog javora podrhtavalo
je na blagom strujanju zraka koje je stvorio njegov
odlazak.
Otišao je.
Drhtavim nogama, ne mareći za to što mi neće biti
nikakve koristi od toga, pošla sam za njim u šumu. Tragovi
njegova prolaska smjesta su nestali. Nije bilo otisaka,
lišće se opet smirilo, ali ja sam samo hodala dalje,
bez razmišljanja. Morala sam se kretati. Prestanem li ga
tražiti, bit će gotovo.
Ljubav, život, smisao... gotovo.
Hodala sam i hodala. Vrijeme nije imalo smisla dok
sam se polako probijala kroz gusto žbunje. To su prolazili
sati, ali ujedno tek sekunde. Možda mi se činilo da vri71
jeme stoji jer mi je šuma izgledala jednako ma kuda da
bih pošla. Počela sam se brinuti da ne hodam u krugu, i
to u vrlo malom krugu, ali nastavila sam. Često sam se
spoticala, a kako se počelo mračiti, često sam i padala.
Napokon sam se spotaknula o nešto – sad je bio mrkli
mrak, nisam imala pojma što mi je to saplelo nogu –
i ostala na tlu. Okrenula sam se na bok, da mogu disati,
i sklupčala na vlažnoj papratovini.
Dok sam tako ležala, činilo mi se da prolazi više vremena
nego što shvaćam. Nisam se više sjećala koliko se davno
smračilo. Je li noću ovdje uvijek tako mračno? Pa valjda
bi, u pravilu, neki tračak mjesečine morao prodrijeti kroz
oblake, kroz procjepe u krošnjama, i doprijeti do zemlje.
Ne i noćas. Noćas je nebo bilo posve crno. Možda
večeras nema mjesečine – zbog pomrčine Mjeseca, zbog
mladog Mjeseca.
Mladog Mjeseca. Stresla sam se, premda mi nije bilo
hladno.
Dugo je bilo crno prije nego što sam začula njihovo
dozivanje.
Neko je izvikivao moje ime. Čula sam ga nejasno,
prigušeno mokrim raslinjem oko mene, ali to je nedvojbeno
bilo moje ime. Nisam prepoznala glas. Pomislila
sam da mu se odazovem, ali bila sam ošamućena, i dugo
mi je trebalo da zaključim kako bih se trebala javiti. A
tada je zov već prestao.
Neko vrijeme poslije toga, probudila me kiša. Mislim
da nisam doista bila zaspala; tek sam utonula u nesvjesticu
bez misli, svom snagom se držeći tuposti od koje ne
mogu shvatiti ono što ne želim.
Kiša mi je malo smetala. Bila je hladna. Pustila sam
noge i rukama prekrila lice.
Tada sam opet začula zov. Sada je dopirao iz veće daljine,
a katkad se činilo da me više glasova zove u isti
mah. Pokušala sam duboko disati. Sjetila sam se da se
trebam odazvati, ali vjerovala sam da me neće moći čuti.
Hoću li moći dovoljno glasno viknuti?
Naglo se začulo nešto novo, zapanjujuće blizu. Neko
njuškanje, životinjski zvuk. Činilo se krupno. Upitala
sam se bih li trebala osjetiti strah. Nisam – samo tupost.
Nema veze. Njuškanje je otišlo.
Kiša se nastavila, a ja sam osjetila kako mi se uz obraz
stvara lokvica. Nastojala sam prikupiti snagu da okrenem
glavu, kad sam ugledala svjetlo.
Isprva je to bio tek nejasan odraz na grmlju u daljini.
Postajalo je sve sjajnije, obasjavajući širok prostor, za razliku
od usmjerenog snopa baterijske svjetiljke. Svjetlo
se probilo kroz najbliži grm, i opazila sam da je to plinski
fenjer, ali vidjela sam samo to – sjaj me na trenutak
oslijepio.
“Bella.”
Glas je bio dubok i meni nepoznat, ali prožet prepoznavanjem.
Nije me pozvao po imenu u potrazi, već u
ime potvrde da sam pronađena.
Pogledala sam uvis – nemoguće visoko, kako mi se
učinilo – u tamno lice što se sad nadvijalo nada mnom.
Nejasno sam shvaćala da neznanac djeluje tako visoko
samo zato što mi je glava još na tlu.
“Jesi li ozlijeđena?”
Znala sam da te riječi nešto znače, ali mogla sam
samo smeteno zuriti u njega. Kakvo bi značenje nakon
svega moglo imati ikakvog smisla?
“Bella, zovem se Sam Uley.”
Njegovo mi ime nije djelovalo nimalo poznato.
“Charlie me poslao da te potražim.”
Charlie? To mi je već zvučalo odnekud poznato,
pa sam pokušala pozornije pratiti što mi on to govori.
Charlie je bio bitan, ako već ništa drugo nije.
Visoki je čovjek ispružio ruku. Zagledala sam se u
nju, ne znajući što se tačno od mene očekuje.
Načas me odmjerio crnim očima, a onda je spustio
ramena. Brzim, gipkim pokretom podigao me sa zemlje
i prihvatio u naručje.
Samo sam mlitavo visila dok je brzim koracima grabio
kroz mokru šumu. Nešto u meni znalo je da bi me
to trebalo uzrujati – to što me odnosi neznanac. Ali više
se ništa u meni nije moglo uzrujati.
Nije mi se činilo da je previše vremena prošlo prije nego
što su naišla svjetla i duboki žagor mnogih muških glasova.
Sam Uley usporio je kad je prišao bliže toj gunguli.
“Imam je!”, doviknuo je prodornim glasom.
Žagor je prestao, a onda se intenzivnije obnovio. Začudan
kovitlac lica stao je prelaziti preko mene. Samov
glas jedini je imao smisla u tom kaosu, možda zato što
mi je uho bilo uz njegove grudi.
“Ne, mislim da nije ozlijeđena”, rekao je nekome.
“Samo neprestano ponavlja: ‘Otišao je’.”
Zar ja to govorim na glas? Ugrizla sam se za usnu.
“Bella, srce, jesi li mi dobro?”
To je bio jedan glas koji bih svugdje prepoznala – čak
i ovako izobličenog od brige.
“Charlie?” Glas mi je zvučao čudno i sitno.
“Tu sam ti ja, maleno moje.”
Nešto se premjestilo ispod mene, a onda sam osjetila
kožnati miris šerifske jakne moga oca. Charlie je zateturao
pod mojom težinom.
“Možda bih je ipak ja trebao nositi”, predložio je
Sam Uley.
“Mogu ja”, rekao je Charlie, pomalo zadihan.
Hodao je polako, s naporom. Bila bih voljela da sam
mu mogla reći da me spusti i pusti da sama hodam, ali
nisam mogla otkriti gdje mi se zagubio glas.
Svjetala je bilo posvuda, u rukama gomile što je hodala
s njim. Bilo je kao u paradi. Ili u pogrebnoj povorci.
Sklopila sam oči.
“Samo što nismo stigli kući, srce”, promrmljao bi
Charlie tu i tamo.
Opet sam otvorila oči kad sam čula otključavanje vrata.
Bili smo na trijemu naše kuće, a visoki, tamni čovjek
po imenu Sam pridržavao je Charlieju vrata, jedne ruke
ispružene prema nama, kao da je spreman prihvatiti me
kad Charlieja izdaju ruke.
Ali Charlie me uspio pronijeti kroz vrata i odnijeti do
kauča u dnevnoj sobi.
“Tata, sva sam mokra”, slabašno sam prigovorila.
“Nema to veze.” Glas mu je bio iscrpljen. A onda
se obratio nekom drugom. “Deke su u ormaru na vrhu
stubišta.”
“Bella?”, pozvao me neki novi glas. Pogledala sam u
sijedog čovjeka koji se nagnuo nada me, i uspjela ga prepoznati
nakon nekoliko sporih sekundi.
“Doktore Gerandy?”, promrmljala sam.
“Tako je, srce”, rekao je. “Jesi li povrijeđena, Bella?”
Trebala mi je minuta da razmislim o tome. Zbunjivalo
me sjećanje na slično pitanje Sama Uleyja u šumi.
Samo, Sam me pitao nešto drugo: Jesi li ozlijeđena?, tako
je to sročio. Ta razlika mi se iz nekog razloga činila bitnom.
Dr. Gerandy je čekao. Podigao je jednu staračku obrvu,
a bore na čelu su mu se produbile.
“Nisam povrijeđena”, slagala sam mu. Riječi su bile
čak i tačne, imajući u vidu na što je mislio.
Toplom mi je rukom dotaknuo čelo, a prstima mi
stisnuo unutrašnjost zapešća. Gledala sam mu usne dok
je bezglasno brojio otkucaje gledajući u svoj ručni sat.
“Što se to s tobom dogodilo?”, opušteno me upitao.
Skamenila sam se pod njegovom rukom i osjetila
okus panike na nepcu.
“Jesi li se izgubila u šumi?”, uporno je nastavio. Bila
sam svjesna još nekolicine koji nas slušaju. Tri visoka
muškarca tamnih lica – iz La Pusha, rezervata Indijanaca
iz naroda Quileute niže niz obalu, pretpostavila sam –
stajala su vrlo blizu skupa i gledala me. Sam Uley bio
je među njima. Gospodin Newton također je bio tu, s
Mikeom i gospodinom Weberom, Angelinim ocem; svi
su me gledali prikrivenije nego neznanci. Drugi duboki
glasovi dopirali su iz kuhinje i kroz ulazna vrata. Očito
je pola mjesta bilo otišlo u potragu za mnom.
Charlie mi je bio najbliže. Prignuo se bliže da čuje
moj odgovor.
“Da”, prošaptala sam. “Izgubila sam se.”
Liječnik je zamišljeno kimnuo glavom i nježno mi
opipao žlijezde ispod vilice. Charlie se uozbiljio.
“Jesi li umorna?”, upitao me dr. Gerandy.
Kimnula sam mu i poslušno sklopila oči.
“Mislim da joj nije ništa”, čula sam kako liječnik potom
tiho govori Charlieju. “Samo je iscrpljena. Pusti je
da se naspava, a ja ću je sutra obići.” Zastao je. Zacijelo
je pogledao na sat, jer je dodao: “Pa, tijekom današnjeg
dana, zapravo.”
Začulo se škripanje kad su obojica ustali s kauča, pomažući
si rukama.
“Je li to istina?”, prošaptao je Charlie. Glasovi su sad
bili dalji. Upinjala sam se čuti. “Otišli su?”
“Dr. Cullen zamolio nas je da ništa ne govorimo”,
odgovorio mu je dr. Gerandy. “Ponuda je bila vrlo iznenadna;
morali su odmah odgovoriti. Carlisle nije htio
praviti predstavu od odlaska.”
“Bilo bi lijepo da su nas bar nekako upozorili”, progunđao
je Charlie.
Dr. Gerandy je zvučao nelagodno kad mu je odgovorio.
“Da, eto, u ovakvim okolnostima, bio bi red javiti
nešto na vrijeme.”
Nije mi se to više slušalo. Napipala sam rub dekice
kojom me neko pokrio, i navukla je preko uha.
Dolazila sam svijesti i gubila se. Čula sam kako Charlie
šapatom zahvaljuje dobrovoljcima dok su odlazili, jedan
po jedan. Osjetila sam njegove prste na svom čelu,
a onda i težinu još jedne deke. Telefon je nekoliko puta
zazvonio, a on je žurio da se javi prije nego što me zvonjava
stigne probuditi. Ispod glasa uvjeravao je te koji su
nazivali da je sve dobro prošlo.
“Jesmo, našli smo je. U redu je. Bila se izgubila. Sada
je dobro”, svima je ponavljao.
Čula sam kako opruge u naslonjaču stenju kad se
smjestio u njega da tu provede noć.
Nakon nekoliko minuta telefon je opet zazvonio.
Charlie je prostenjao kad se s mukom osovio na noge,
a onda je pohitao, spotičući se, u kuhinju. Zavukla sam
glavu dublje pod pokrivače, ne želeći opet slušati isti razgovor.
“Da”, rekao je Charlie i zijevnuo.
Glas mu se promijenio kad je opet progovorio, zvučeći
daleko budnije. “Gdje?” Stanka. “Siguran si da je
izvan rezervata?” Opet kratka stanka. “Ali što bi moglo
gorjeti skroz tamo?” Zvučao je u isti mah zabrinuto i
zbunjeno. “Čuj, svratit ću onamo da vidim o čemu je
riječ.”
Slušala sam s više zanimanja kad je utipkao novi broj.
“Hej, Billy, Charlie ovdje – oprosti što te zovem tako
rano... ne, dobro joj je. Spava... Hvala, ali ne zovem te
zato. Upravo me nazvala gospođa Stanley, i kaže da sa
svog prozora na katu vidi nekakvu vatru gore, na liticama
uz more, ali ja joj nisam zaista... O!” U glasu mu
se odjednom začula neka napetost – ozlojeđenost... ili
ljutnja. “A zašto oni to rade? Aha. Ma zbilja?” Rekao je
to sarkastično. “Pa, nemoj se meni ispričavati. Da, da.
Samo neka paze da ne prošire požar... Znam, znam, i
mene čudi što su ih uopće uspjeli upaliti po ovakvom
vremenu.”
Charlie se premišljao, a onda dodao preko volje:
“Hvala ti što si poslao Sama i ostale dečke. Imaš pravo
– oni zaista poznaju šumu bolje od nas. Upravo ju je
Sam pronašao, tako da sam ti dužnik... Aha, čujemo se
kasnije”, dodao je, i dalje nezadovoljan, prije nego što će
spustiti slušalicu.
Charlie je gunđao nešto nesuvislo dok se vukao natrag
u dnevnu sobu.
“Što je bilo?”, upitala sam ga.
Pritrčao mi je.
“Oprosti što sam te probudio, srce.”
“Nešto gori?”
“Ma ništa to nije”, kazao mi je umirujućim tonom.
“Samo neki kresovi, gore na stijenama.”
“Kresovi?”, upitala sam ga. Glas mi nije zvučao radoznalo.
Zvučao je mrtvo.
Charlie se namrštio. “Neki klinci iz rezervata malo su
se raskalašili”, objasnio mi je.
“Zašto?”, tupo sam ga upitala.
Bilo mi je jasno da ne želi odgovoriti. Pogledao je u
pod između svojih koljena. “Proslavljaju vijest.” Zvučao
je ogorčeno.
Samo mi je jedna vijest padala na pamet, ma koliko
da sam nastojala ne misliti na to. A onda su mi se kockice
složile u glavi. “Slave odlazak Cullenovih”, prošaptala
sam. “U La Pushu ne vole Cullenove – zaboravila sam
na to.”
Quileutei su gajili praznovjerice o “hladnima”, krvopijama
koji su neprijatelji njihovog plemena, baš kao što
su gajili legende o velikom potoku i precima koji su bili
ljudi-vukovi. Većini njih, to su bile tek priče iz baštine.
Nekolicina je, pak, u njih vjerovala. Charliejev dobar
prijatelj Billy Black bio je među njima, premda je čak i
Jacob, njegov vlastiti sin, smatrao da mu je glava puna
glupog praznovjerja. Billy me svojedobno upozorio da se
klonim Cullenovih...
To ime je probudilo nešto u meni, nešto što se počelo
grčevito probijati na površinu, nešto što sam znala da ne
želim dočekati.
“Koješta”, procijedio je Charlie.
Na trenutak smo samo šutke sjedili. Nebo na prozoru
više nije bilo crno. Negdje, iza kiše, polako je svitalo
praskozorje.
“Bella?”, obratio mi se Charlie.
Pogledala sam ga s nelagodom.
“Ostavio te samu u šumi?”, pretpostavio je Charlie.
Izbjegla sam pitanje. “Kako si znao gdje da me tražiš?”
Svijest mi je ustuknula od neizbježne spoznaje koja
slijedi, koja sada smjesta slijedi.
“Pa ostavila si mi poruku”, iznenađeno mi je odgovorio
Charlie. Iz stražnjeg džepa traperica izvukao je vrlo
pohaban listić papira. Bio je prljav i vlažan, s mnogobrojnim
pregibima od čestog rasklapanja i presavijanja.
Opet ga je rastvorio i pokazao mi ga kao dokaz. Neuredan
rukopis bio je začudno sličan mojemu.
Idem u šetnju s Edwardom, šumskom stazom, pisalo je.
Brzo se vraćam, B.
“Kad se nisi vratila, nazvao sam Cullenove, a niko
mi se nije javio”, tiho je kazao Charlie. “Onda sam nazvao
bolnicu, a dr. Gerandy mi je rekao da je Carlisle
otišao.”
“Kamo su otišli?”, promrmljala sam.
Pogledao me u čudu. “Zar ti Edward nije to rekao?”
Odmahnula sam glavom i zgrčila se. Zvuk njegovog
imena oslobodio je ono što se nastojalo probiti iz mene
– bol koja me naglo udarila i oduzela mi dah, zapanjivši
me svojom silinom.
Charlie me sumnjičavo mjerkao dok je odgovarao.
“Carlisle je prihvatio radno mjesto u jednoj velikoj bolnici
u Los Angelesu. Pretpostavljam da su mu ponudili
velik novac.”
Sunčani L.A. Posljednje mjesto kamo bi doista otišli.
Sjetila sam se svoje more sa zrcalom... jarkog sunca što
mu se ljeska s kože –
Proparala me agonija na spomen njegova lica.
“Zanima me je li te Edward ostavio samu, skroz tamo
usred šume”, ostao je uporan Charlie.
Njegovo je ime izazvalo novi val muke u meni. Grozničavo
sam odmahnula glavom, očajnički nastojeći
izbjeći toj boli. “Ja sam bila kriva. Ostavio me na samom
putu, na mjestu odakle se vidjela kuća... ali ja sam
pokušala poći za njim.”
Charlie je krenuo nešto reći; djetinjasto sam dlanovima
prekrila uši. “Ne mogu više o tome, tata. Hoću u
svoju sobu.”
Prije nego što je stigao odgovoriti, nekako sam ustala
s kauča i odglavinjala na kat.
Neko je bio svratio u kuću da Charlieju ostavi poruku,
poruku koja će mu omogućiti da me nađe. Od
trenutka kad sam to shvatila, užasna sumnja počela mi
je rasti u glavi. Odjurila sam u svoju sobu, zatvorila i zaključala
vrata za sobom, i tek onda otrčala do CD plejera
kraj svog kreveta.
Sve je izgledalo potpuno jednako kao i kad sam otišla.
Pritisnula sam gornji dio CD plejera. Zasun se otključao,
i poklopac se polako otvorio.
Unutra nije bilo ničega.
Album koji mi je poklonila Renée ležao je na podu
kraj kreveta, tačno ondje gdje sam ga i ostavila. Drhtavom
sam rukom otvorila korice.
Nisam morala listati dalje od prve stranice. U metalnim
kutićima više nije bilo fotografije. List je bio posve
prazan, osim što je u dnu mojim rukopisom pisalo:
Edward Cullen, Charliejeva kuhinja, 13.septembra.
Tu sam stala. Bila sam sigurna da je vrlo temeljito
obavio posao.
Bit će ti kao da nikad nisam ni postojao, obećao mi je.
Osjetila sam glatki drveni parket pod koljenima, pa
pod dlanovima, a onda mi je pritisnuo i kožu na obra81
zu. Ponadala sam se da padam u nesvijest, ali, na moje
razočaranje, nisam se obeznanila. Valovi boli koji su me
dotad samo oplakivali sada su se visoko uzdigli, poklopili
me preko glave i povukli me u dubinu.
Nisam više izronila.
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika
 
3. Svršetak
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 1
 Similar topics
-
» Smrt je kraj?
» William Shakespeare
» Olja Ivanjicki
» Seobe - Miloš Crnjanski
» William Gladstone - Dvanaest - 21. 12. 2012. Novi početak

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Kristen Stewart Serbia :: -TWILIGHT SAGA- :: Čitanje Knjiga Sumrak Sage :: Mlad Mesec-
Skoči na: