Kristen Stewart Serbia

Ovo je forum za sve fanove glumice Kristen Stewart! Saznajte sve o njoj, i ponešto o Twilight sagi!
 
PrijemKalendarČesto Postavljana PitanjaTražiLista članovaKorisničke grupeRegistruj sePristupi

Delite | 
 

 22. Igre skrivača

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Alisper 4ever

avatar

Posts : 77
Join date : 03.04.2010
Location : Zagreb

PočaljiNaslov: 22. Igre skrivača   Pet Apr 09, 2010 6:50 am

Potrajalo je mnogo kraće nego što sam mislila --
sva ta strava, očajanje, razaranje moga srca. Minute su
otkucavala sporije nego inače. Jasper još nije bilo kad
sam se vratila do Alice. Bojala sam se biti u istoj sobi
s njom, bojala sam se da će pogoditi ... i bojala sam se
skrivati od nje iz istog razloga.
Mislila sam da je vrijeme u kojemu bi me išta moglo
iznenaditi već davno iza mene, da su mi misli izmučene
i nestabilne, ali iznenadila sam se kad sam ugledala kako
Alice stoji nagnuta nad pisaćim stolom i objema rukama
čvrsto steže njegov rub.
"Alice?"
Nije reagirala kad sam je pozvala po imenu, ali glava
joj se blago ljuljala lijevo-desno, i opazila sam joj lice.
Oči su joj bile prazne, obeznanjene ... Smjesta sam pomislila
na majku. Da nisam već zakasnila?
416 Brzo sam joj prišla i automatski joj krenula dotaknuti
ruku.
"Alice!", Šapnuo je Jasperov glas, a onda se našao tik
iza nje, primivši joj šake i odmaknuvši ih od stola. Na
suprotnoj strani sobe vrata su se polako zatvorila, prigušeno
škljocnuvši.
"Što je bilo?", Odsječno je upitao.
Okrenula je lice od mene i zarila ga u njegova prsa.
"Bella", rekla je.
"Evo me, tu sam", odgovorila sam joj.
Glava joj se okrenula, oči uprla ravno u moje, i dalje
neobično prazna pogleda. Smjesta sam shvatila da se to
nije obratila meni, da je odgovarala na Jasperovo pitanje.
"Što si to vidjela?", Rekla sam joj - au mome ravnom,
nemarno glasu nije bilo pitanja.
Jasper me oštro pogledao. Zadržala sam prazan izraz
osobe i pričekala. Zbunjeno je pogledao prvo alicin osoba,
pa moje, osjetivši kaos ... jer sad sam pretpostavljala što
je to Alice vidjela.
Osjetila sam kako se spokoj spušta oko mene. Bilo mi
je drago što me obuzeo, što mi pomaže da zadržim svoje
emocije pod paskom, ček.
I Alice je uspjela doći sebi.
"Ništa, zapravo", napokon je odgovorila upadljivo
spokojnim i uvjerljivim glasom. "Samo istu onu prostoriju
kao i prije. "
Napokon me pogledala, glatka i suzdržana izraza lica.
"Jesi li htjela doručkovati?"
"Ne, jest ću na aerodromu." I ja sam bila vrlo spokojna.
Otišla sam u kupaonicu da se otuširam. Kao da
sam posudila Jasperovo čudno dopunsko čulo, osjetila
sam alicin očajnu i divlju - premda dobro prikrivenu
417
- Želju da se maknem iz sobe, da ostane sama s Jasper,
kako bi mu mogla reći da u nečemu griješe, da će
doživjeti neuspjeh ...
Metodično sam se spremila, posvetivši se svakom
malom zadatku. Raspustila sam kosu, tako da se uskovitla
oko mene i prekrije mi lice. Spokojno raspoloženje
koje je Jasper stvorio prožeo me i razbistrio mi misli.
Pomoglo mi da sve isplaniram. Pretražila sam torbu i
pronašla čarapu punu novca. Ispraznila sam je u džep.
Jedva sam čekala da stignemo na aerodrom, pa mi je
bilo drago kad smo krenuli prije sedam. Sjedila sam ovaj
put sama na stražnjem sjedalu tamnog auta. Alice je
bila naslonjena na vrata, okrenuta licem prema Jasper,
ali svakih nekoliko sekundi pogledavala je prema meni
iza tamnih naočala.
"Alice?", Nezainteresirano sam je upitala.
Odgovorila mi je oprezno. "Da?"
"Kako to funkcionira? Te stvari koje vidiš? "Gledala
sam kroz bočni prozor i zvučala kao da se dosađujem.
"Edward je rekao da to nije definitivno ... da se stvari
promijene? "Bilo mi je teže izreći njegovo ime nego što
sam mislila. To je zacijelo upozorilo Jasper, tako da je
svjež val spokoja ispunio unutrašnjost automobila.
"Da, stvari se mijenjaju ...", promrmljala je - nadam
se da je tako, pomislila sam. "Neke stvari su izvjesnije od
drugih ... poput vremenskih prilika. S ljudima je teže.
Vidim smjer kojim se kreću samo dok idu njime. Nakon
što se predomisle - donesu novu odluku, ma koliko
malu - cijela se budućnost promijeni. "
Zamišljeno sam kimnuo glavom. "Znači, nisi mogla
vidjeti Jamesa u Phoenixu dok nije odlučio doći ovamo. "
"Da", potvrdila mi je, opet oprezno.
418 I nije me vidjela u sobi sa zrcalima uz Jamesa sve dok
nisam donijela odluku da se susretnem ondje s njime.
Pokušala sam ne razmišljati o svemu što je još možda
vidjela. Nisam htjela da panikom izazovem još veću
sumnjičavost u Jamesu. Sada, nakon alicin vizije, ionako
će me dvostruko pažljivije promatrati. Ovo će biti
nemoguće.
Stigli smo na aerodrom. Sreća me htjela, ili su mi
možda samo slučajnosti bile naklonjene. Edwardov avion
slijetali je četvrti, najveći terminal, gdje dolazi većina
letova - tako da nije iznenađujuće što je i njegov
među njima. Ali taj mi je terminal i trebao: najveći,
najsloženiji. A na drugom katu nalazila su se vrata koja
bi mi mogla pružiti jedinu priliku.
Parkirali smo se na trećem katu goleme garaže. Povela
sam ih, bar ovaj put bolje poznavajući okoliš od njih.
Sišli smo dizalom na drugi kat, gdje su izlazili putnici.
Alice i Jasper dugo su promatrali monitor s letovima u
odlasku. Čula sam ih kako raspravljaju o vrlinama i manama
New Yorka, Atlante, Chicaga. Mjesta koja nikad
nisam vidjela. I koja nikad neću ni vidjeti.
Čekala sam svoju priliku, sva nestrpljiva, ne mogavši
spriječiti tapkanje nožnim prstima. Sjeli smo na dugi red
stolica kraj detektora metala; Jasper i Alice pretvarali su
se da promatraju ljude, ali zapravo su promatrali mene.
Svaki milimetar moga premještanja na sjedalu popratio
je brzi pogled iz krajičku njihovih očiju. Nije bilo nikakve
nade. Da potrčim? Bi li me se usudili fizički zaustaviti
na ovako javnom mjestu? Ili bi jednostavno pošli za
mnom?
Izvadila sam neobilježeni omotnicu iz džepa i stavila
je alicin crnu kožnu torbicu. Pogledala me.
419
"Moje pismo", rekla sam. Kimnuo je i stavila ga pod
gornji poklopac. On će je tu lako naći.
Minute su prolazile, a Edwardov se let sve više bližio.
Zaprepastilo me kako mi svaka stanica u tijelu nekako
zna da on stiže, žudi za njegovim pristizanje. To mi
je jako otežalo situaciju. Otkrila sam kako pokušavam
smisliti izlike da ostanem, da prvo njega vidim i onda se
dam u bijeg. Ali znala sam da je to nemoguće, ako želim
imati ikakve prilike da im umakne.
Alice mi je nekoliko puta ponudila da mi donese doručak.
Kasnije, rekla sam joj, ne još.
Zurila sam u monitor s popisom dolazaka, gledajući
kako let za letom stiže na vrijeme. Let iz Seattlea primicao
se sve bliže vrhu popisa.
A onda, kad mi je preostalo samo trideset minuta za
bijeg, brojevi su se promijenili. Avion će mu stići deset
minuta prije predviđenog termina. Nisam više imala
vremena.
"Mislim da bih sada doručkovala", brzo sam kazala.
Alice je ustala. "Idem s tobom."
"Imaš nešto protiv da Jasper pođe za tebe?",
upitala sam je. "Malo mi je ..." Nisam dovršila rečenicu.
Pogled mi je bio dovoljno mahnit prenijeti to što
želim reći.
Jasper je ustao. Alice me gledala zbunjeno, ali ne i
- Opazila sam s olakšanjem - sumnjičavo. Zacijelo pripisuje
promjenu svoje vizije nekom tragačevu potezu, a
ne mome izdajstvo.
Jasper je šutke hodao uz mene, držeći mi ruku na
zatiljku, kao da me vodi. Pretvarala sam se da me prvih
nekoliko aerodromskih bistroa ne zanima, pogledom
tražeći ono što sam zapravo htjela. I opazila sam ga, iza
420 kuta, izvan oštrog Alicinog pogleda: ženski toalet na trećem
katu.
"Smijem?", Upitala sam Jasper kad smo prolazili
onuda. "Odmah se vraćam."
"Čekam te ovdje."
Čim su se vrata zatvorila za mnom, potrčala sam. Sjetila
sam se kako sam se jednom izgubila u ovom toaletu,
jer iz njega vode dva izlaza.
Nakon vrata s druge strane trebalo je pretrčati samo
kratku razdaljinu do dizala, a ako je Jasper ostao tamo
gdje je rekao, nijednom mu se neću naći na vidiku. Nisam
se osvrtala u utrku. Ovo mi je bila jedina prilika, a
sve i da me opazi, morat ću samo nastaviti. Ljudi su blenuo
u mene, ali zanemarila sam ih. Iza ugla čekala su me
dizala, pa sam se bacila naprijed i umetnula ruku u vrata
punog dizala koje se spuštalo. Ugurala sam se među
ozlojeđen putnike i provjerila je li gumb za prizemlje
stisnuto. Već je bilo upaljeno, a vrata su se zatvorila.
Čim su se vrata otvorila potrčala sam dalje, praćena
zvukom srditog Zagora iza sebe. Usporila sam pokraj zaštitara
smještenih oko pokretnih traka za prtljagu i opet
se dala u trk kad su mi izlazna vrata izbila na vidik. Nisam
mogla znati je li Jasper već krenuo u potragu za
mnom. Imala bih samo nekoliko sekundi da je pošao
mojim tragom. Iskočila sam kroz automatska vrata, gotovo
se odalamivši o staklo kad su se prespor otvorila.
Duž cijelog pločnika prepunog ljudi nije bilo nijednog
taksija na vidiku.
Nisam imala vremena. Alice i Jasper ili samo što nisu
shvatili da sam nestala, ili već jesu. Naći će me za tren oka.
Minibus za Hyatt upravo je zatvarao vrata brojne
koraka iza mene.
421
"Čekajte!", Doviknuo sam vozaču, potrčavši i mahnuvši
rukama.
"Ovo je minibus za Hyatt", zbunjeno je rekao vozač
kad mi je otvorio vrata.
"Da", uspuhano sam mu odvratila, "tamo i otići."
Brzo sam se popela in.
Iskosa me pogledao onakvu lišenu prtljage, ali zatim
je slegnuo ramenima, jer ga se to nije ticalo u dovoljnoj
mjeri da me krene ispitivati.
Sjedala su uglavnom bila prazna. Sjela sam što sam
dalje mogla od drugih putnika i gledala kroz prozor dok
su najprije pločnik, a zatim i zračna, nestajali u daljini.
Nisam se mogla obuzdati da ne zamislim Edwarda
kako stoji na rubu ceste nakon što je pronašao mjesto na
kojem se moj trag gubi. Ne mogu još zaplakati, kazala
sam sebi. Još me čeka dug put.
Imala sam i dalje sreće. Pred Hyatt je jedan umorni
bračni par upravo vadio zadnji kufer iz prtljažnika
taksija. Iskočila sam iz minibusa i otrčala u taksi, uskočivši
na sjedalo iza vozača. Umorni par i vozač minibusa
blenuo u mene.
Kazala sam zbunjenome taksistu adresu moje majke.
"Moram što prije stići onamo."
"To je u Scottsdaleu", potužio se.
Bacila sam mu četiri dvadesetice preko sjedala.
"Hoće li to biti dovoljno?"
"Jasno, mala, nema problema."
Zavalila sam se na sjedalo i prekrižila ruke u krilu.
Poznati je grad počeo promicati oko mene, ali nisam
gledala kroz prozore. Natjerala sam se da se smirim.
Čvrsto sam odlučila da se neću izgubiti u ovom trenu,
sad kad sam uspješno provela plan u djelo. Nije bilo
422 smisla predavati se novoj stravi, novoj strepnji. Put mi je
bio zacrtan. Sad sam ga samo trebala slijediti.
Tako sam, umjesto da paničari, zažmirila i provela
dvadesetominutni vožnju uz Edwarda.
Zamislila sam da sam ostala na aerodromu da dočekam
Edwarda. Dočarala sam sebi kako bih stala na
prste da mu što prije vidim lice. Kako bi se brzo, kako
graciozno on probio kroz gužvu što nas razdvaja. A onda
bih pretrčala tih posljednjih nekoliko koraka što nas razdvajaju
- Nesmotren kao i uvijek - i našla se u njegovim
mramornim rukama, napokon na sigurnom.
Upitala sam se kamo bismo otišli. Nekamo na sjever,
da on može izlaziti danju. Ili možda na neko vrlo zabačeno
mjesto, da opet možemo zajedno ležati na suncu.
Zamislila sam ga uz obalu, dok mu koža svjetluca kao
more. Ne bi bilo bitno koliko se dugo moramo skrivati.
Biti zarobljena s njim u hotelskoj sobi bilo bi svojevrsno
sedmo nebo. Toliko sam mu pitanja još htjela postaviti.
Mogla bih dovijeka razgovarati s njim, nikad ne zaspati,
nikad se ne udaljiti.
Sad sam mu tako jasno mogla vidjeti lice ... gotovo
mu čuti glas. I načas sam, usprkos svom tom užasu i
beznađu, bila sretna. Tako sam se zanijela u eskapistička
snatrenja da sam posve izgubila pojam o sekundama što
hitro protječe.
"Hej, koji je ono bio kućni broj?"
Vozačevo pitanje proparalo mi je uobrazilje, ispustivši
sve boje iz mojih šarenih obmana. Strah, sumoran i
tvrdo, čekao je ispuniti prazninu koja je ostala za njima.
"Pet osam dva nula." Zvučala sam kao da se gušim.
Taksist me pogledao, bojeći se da nisam dobila neki
napadaj.
423
"Evo nas, onda." Jedva je čekao da me se riješi, vjerojatno
u nadi da neću tražiti ostatak.
"Hvala", prošaptala sam. Nema potrebe da se plašim,
podsjetila sam se. Kuća je prazna. Moram požuriti;
mama me čeka, sva u strahu, ovisna o meni.
Pritrčala sam ulazu i automatski dohvatila ključ ispod
strehe. Otključala sam vrata. Unutra je bilo mračno,
prazno, normalno. Dotrčala sam do telefona, usput
upalivši svjetlo u kuhinji. Tamo, na bijeloj ploči za poruke,
stajao je desetoznamenkasti broj, napisan sitnim, čitkim
rukopisom. Prsti su mi se ušeprtljali na tipkovnici,
griješeći. Morala sam prekinuti vezu i opet ga otipkati.
Ovaj put sam se usredotočila samo na tipke, pažljivo
ih stišćući redom. Uspjelo mi je. Drhtavom sam rukom
prinijeli slušalicu uhu. Zvonilo je samo jednom.
"Bok, Bella", javio mi se onaj opušteni glas. "Bila
si vrlo brza. Svaka ti čast. "
"Je li mi mama dobro?"
"Savršeno je u redu. Ništa ne brini, Bella, s njom nemam
spora. Izuzev u slučaju da nisi došla sama, naravno. "
Ležerno, s visine.
"Sama sam." Nikad u životu nisam bila sama kao
sada.
"Tako treba. Dakle, znaš li onaj baletni studio odmah
iza ugla tvoje kuće? "
"Da. Znam kako se ide onamo. "
"Dobro, onda, vidimo se vrlo skoro."
Spustila sam slušalicu.
Istrčala sam iz kuhinje, kroz ulazna vrata, na dnevnu
žegu. Nije bilo vremena da se osvrćem prema svojoj kući,
a nisam je ni htjela vidjeti takvu kakva je sada - praznu,
424 kao simbol straha, za utočišta. Posljednja osoba
koja je prošla tim znanim prostorijama bio je moj neprijatelj.
Krajičkom oka gotovo sam vidjela svoju majku gdje
stoji u sjeni velikog stabla eukaliptusa pokraj kojeg sam
se igrala kao mala. Ili kleči kraj male lijehe uz poštanski
sandučić, groblja svega cvijeća koje je pokušala uzgojiti.
Te uspomene bile su bolje od svake stvarnosti koju
ću danas vidjeti. Ali pobjegla sam od njih, prema uglu,
ostavljajući sve za sobom.
Osjećala sam se tako tromo, kao da trčim po mokrom
pijesku - nikako nisam mogla dovoljno jako uprijeti o
beton. Nekoliko puta sam se spotakla, jedanput pala,
dočekavši se rukama i ogrebavši ih na pločniku, a zatim
se pridigavši i opet pojurivši. Ali ipak sam stigla
do kuta. Sad mi je ostala još samo jedna ulica; potrčala
sam, znojna u osobi, uspuhana. Sunce je pržilo kožu,
prejarko se odbijalo o bijeli beton i zasljepljivalo me.
Osjećala sam se opasno izloženom. Žešće nego što sam
i sanjala da mogu, žudjeli sam za zelenim, zaštitničkim
šumama Forks ... svoga doma.
Kad sam skrenula za zadnji kut, na Cactus, ugledala
sam studio. Izgledao je baš onako kako sam ga se sjećala.
Parkiralište pred njim bilo je prazno, trakasti zastori
na svim prozorima bili su navučeni. Nisam više mogla
trčati - nisam mogla disati; napor i strah nadvladali su me. Pomisao na majku održavala mi je stopala u kretanju,
u stavljanju jednog pred drugo.
Približivši se, opazila sam natpis u vratima. Bio je napisan
rukom na jarkoružičastom papiru; pisalo je
plesni studio zatvoren preko proljetnih praznika. Dotakla
sam kvaku, oprezno je povukla. Nije bila zaključana.
425
S naporom sam došla do daha i otvorila vrata.
Predvorje je bilo tamno i prazno, prohladno, s drndanje
klimatizacije. Stolci od lijevane plastike stajali
su uza zidove, a tapisona je mirisao po šamponu. Zapadni
plesni prostor bio je u mraku, što se vidjelo kroz otvoreni
prozor za promatranje. Istočni plesni prostor, veća od
dviju prostorija, bio je osvijetljen. Ali rolete na prozoru
bile su spuštene.
Strava me tako snažno ščepala da me doslovce sputali.
Nisam mogla pokrenuti noge.
A onda me pozvao glas moje majke.
"Bella? Bella? "Isti onaj ton histerične panike. Pritrčala
sam vratima, zvuku njezinoga glasa.
"Bella, prepala si me! Nemoj mi to više nikada učiniti! "
Glas joj se nastavio dok sam utrčavala u dugu prostoriju
s visokim stropom.
Pogledala sam oko sebe, ne bih li otkrila odakle se to
čuje njezin glas. Čula sam je kako se smije i okrenula se
na peti na taj zvuk.
Ugledala sam je na zaslonu televizora kako mi mrsi
kosu s olakšanjem. Bio je Dan zahvalnosti, a meni je
bilo dvanaest godina. Bile smo u posjet mojoj baki
u Kaliforniji, godinu dana prije nego što će umrijeti.
Jednoga dana otišle smo na plažu, a ja sam se previše
nagnula preko ruba mola. Vidjela je kako mi noge lamataju
dok pokušavam uloviti ravnotežu. "Bella? Bella? ",
zazvala me u strahu.
A zatim je zaslon televizora poplavio.
Polako sam se okrenula. Stajao je vrlo mirno uz stražnji
izlaz, tako mirno da ga isprva nisam uočila. U ruci je
držao daljinski. Jedan dugi trenutak smo se promatrali,
a onda se nasmiješio.
426 Krenuo je prema meni, prošao vrlo blizu, a onda me
mimoišao i spustio daljinski upravljač kraj videa. Pažljivo
sam se okrenula da ga dobro mogu vidjeti.
"Ispričavam se zbog ovoga, Bella, ali zar nije bolje
da tvoja majka zapravo nije morala biti uključena u sve
ovo? "Glas mu je bio uljudan, srdačan.
I odjednom mi je sinulo. Majka mi je na sigurnom.
Još uvijek je na Floridi. Uopće nije dobila moju poruku.
Uopće je nisu prestravio tamnocrvene oči na tom neprirodno
blijedom licu što sada stoji preda mnom. Ostala
je na sigurnom.
"Da", odgovorila sam mu glas prožet olakšanjem.
"Ne zvučiš mi ljutito zbog toga što sam te nasamario."
"Ne ljutim se." Nenadani ushit ulio mi je hrabrost.
Kakve to sad veze ima? Još malo, pa je sve gotovo. Charlie
i mama neće nastradati, a neće ni strahovati. Osjetila
sam se skoro razdragano. Neki analitički dio svijesti
opomenuo me da sam se opasno primaknula pucanju
od stresa.
"Baš čudno. Ti to ozbiljno govoriš. "Odmjerio me
tamnim očima sa zanimanjem. Ąarenice su im bile gotovo
crne, tek s tračkom boje rubina oko rubova. Gladne.
"Ovo ću priznati tvome osebujnom Koven: vi ljudi znate
biti prilično interesantni. Imam dojam da uviđam što
ljude privlači da te promatraju. Čudesno - neki od vas
kao da uopće ne poimaju vlastiti interes. "
Stajao je prekriženih ruku na nekoliko koraka od
mene i radoznalo me nastavio promatrati. Ni u licu ni u
držanju nije mu bilo prijetnje. Izgledao je tako strašno
prosječno, bez bilo čega iznimnog u licu ili tijelu. Samo
ta bijela koža, ti podočnjaci na koje sam se već odavno
427
navikla. Na sebi je imao blijedomodru košulju dugih rukava
i izlizane plave traperice.
"Sad ćeš mi vjerojatno reći da će te tvoj dečko osvetiti?",
upitao je, i to s nadom, učinilo mi se.
"Ne, ne bih rekla. U svakom slučaju, zamolila sam ga
da to ne učini. "
"A kako je on na to odgovorio?"
"Ne znam." Bilo je iznenađujuće lako voditi razgovor
s ovim uljuđen lovcem. "Ostavila sam mu pismo."
"Kako romantično, oproštajno pismo. A smatraš li
da će ga on poštovati? "Glas mu je sada postao tek mrvicu
grublji, a tračak sarkazma okaljao mu je pristojan
ton govora.
"Nadam se."
"Hmmm. Pa, onda se naše nade razlikuju. Znaš, sve
je ovo bilo malčice prelako i prebrzo. Da ti sasvim iskreno
kažem, razočarao sam se. Očekivao sam mnogo veći
izazov. A, ipak, bilo mi je potrebno tek da mi se
sasvim malo posreći. "
Šutke sam ostala čekati.
"Kad Victoria nije mogla doprijeti do tvoga oca, kazao
sam joj da sazna više o tebi. Nije bilo smisla da trčim
po cijelom planetu u lovu za tobom kad bih ugodno
mogao čekati da dođeš na mjesto koje sam sâm odabrao.
Stoga sam, nakon razgovora s Victorije, odlučio otići
u posjet tvojoj majci u Phoenixu. Čuo sam kako si rekla
da ideš kući. Isprva mi nije ni na kraj pameti bilo da ti to
ozbiljno misliš. Ali onda sam počeo dvojiti. Ljudi znaju
biti vrlo predvidljivi; vole biti na nekom poznatom,
sigurnom mjestu. A zar ne bi bila savršena varanje otići
na zadnje mjesto gdje bi trebala biti kad se skrivaš - na
mjesto gdje si rekla da ćeš se nalaziti.
428 Ali, naravno, nisam bio siguran, a to mi je bila samo
slutnja. Obično dobijem pojam o plijenu koji lovim, nekim
šestim čulom, da tako kažem. Poslušao sam tvoju
poruku kad sam došao u kuću tvoje majke, ali, jasno,
nisam mogao biti siguran odakle si to nazvala. Bilo je
vrlo korisno imati tvoj broj, ali prema mojim saznanjima
mogla si se nalaziti i na Antarktici, a igra ne bi imala
uspjeha ukoliko nisi negdje oko.
Zatim se tvoj dečko ukrcao na let za Phoenix. Victoria
ih je pratila za moj račun, naravno; u igri s ovoliko
igrača nisam mogao djelovati samostalno. I time su mi
rekli ono što sam se i nadao da hoće, da si ti ipak ovdje.
Bio sam spreman; već sam pregledao tvoje šarmantne
kućne snimke. A onda je jednostavno preostalo Blefiranje.
Vrlo lako, znaš, ne baš na razini mojih standarda. I
tako se, dakle, nadam da nisi u pravu što se tvoga dečka
tiče. Zove se Edward, zar ne? "
Nisam mu odgovorila. Drskost je kopnila. Osjećala
sam da mu se naslada bliži kraju. Ionako nije bila namijenjena
meni. Nije bilo slave u pobjedi nada mnom,
slabim ljudskim bićem.
"Bi li ti jako smetalo da ostavim jedno vlastito pisamce
za Edwarda? "
Odmaknuo se korak i dotaknuo videokameru
veličine dlana, pažljivo postavljenu na glazbenu liniju.
Crvena lampica pokazivala je da već snima. Podesio je
nekoliko parametara na njoj, proširio kadar. Užasnuto
sam zurila u njega.
"Žao mi je, ali držim da se naprosto neće moći spriječiti
da ne krene u lov na mene nakon što ovo vidi. A
ne bih htio da mu išta promakne. Sve je ovo bilo zbog
429
njega, naravno. Ti si samo ljudsko biće koje se nažalost
našlo na pogrešnome mjestu u pogrešno vrijeme, aiu
neosporno pogrešnom društvu, ako smijem dodati. "
Zakoraknuo je prema meni, smjeskajuci se. "Prije
nego što počnemo ... "
Osjetila sam stisak mučnine u dnu trbuha kad je to
rekao. Ovome se nisam nadala.
"Htio bih još malo zapapriti, još samo malo. Odgovor
je cijelo vrijeme bio tu, pa sam se tako plašio da će
ga Edward vidjeti i upropastiti mi zabavu. To se zbilo
jedanput, o, jako davno. Bio je to prvi i zadnji put da mi
je plijen umaknuo.
Znaš, vampir koji je bio tako blesavo privržen dotičnoj
maloj žrtvi donijelo je odabir za koji je tvoj Edward bio
preslab. Kad je stari shvatio da gonim njegovu malu družicu,
oteo ju je iz umobolnica u kojoj je radio - nikad
mi neće biti jasna opsjednutost koja se u nekih vampira
rađa prema vama ljudima - i čim ju je oslobodio, osigurao
ju je. Kao da nije ni zamijetila bol, sirotica mala.
Predugo je bila zatvorena u onu crnu rupu od ćelije. Sto
godina prije toga spalili bi je na lomači zbog njezinih
vizija. U tisuću devetsto dvadesetima zaradila je umobolnica
i šok-terapiju. Kad je otvorila oči, onako snažna,
u naponu mladosti, bilo je kao da nikad prije nije vidjela
sunce. Stari vampir pretvorio ju je u snažnu novu vampirice,
a tada više nije bilo razloga da je diram. "uzdahnuo
je. "Uništio sam staroga iz osvete."
"Alice", procijedila sam zapanjeno.
"Da, tvoja mala prijateljica. Da znaš da sam se iznenadio
kad sam je vidio na čistini. Stoga bi, po svoj prilici,
njezin Koven morao biti u stanju izvući svojevrsnu
utjehu iz ovog iskustva. Ja dobivam tebe, ali oni su dobili
430 nju. Jedinu žrtvu koja mi je umaka, što je zbilja poprilična
čast.
A kako je samo slasno mirisala! Još mi je krivo što je
nisam dobio priliku okusiti ... mirisala je još bolje od
tebe. Oprosti - ne želim te vrijeđati. Mirišiš vrlo lijepo.
Nekako cvjetno ... "
Prišao mi je još za korak, primaknuvši mi se na svega
pedalj-dva. Primio je uvojak kose i pažljivo ga onjušio.
Zatim mi je nježno zataknuo pramen natrag za uho.
Osjetila sam hladne vrške njegovih prstiju na svome
grlu. Palcem mi je brzo prešao preko obraza, znatiželjno
me promatrajući. Silno sam htjela pobjeći, ali ukočila
sam se. Nisam se mogla čak ni lecnuti.
"Ne", promrsio je sebi u bradu kad je spustio ruku,
"Nije mi jasno." Uzdahnuo je. "Pa, rekao bih da bi bilo
najbolje da stavimo točku na sve ovo. A onda ću nazvati
tvoje prijatelje i kazati im gdje da te pronađu, zajedno s
mojom malom porukom. "
Sad mi je definitivno bilo muka. Sprema mi se bol, to
sam vidjela iz njegovih očiju. Neće mu biti dovoljno da
pobijedi, da se nahrani i ode. Neće biti brzog svršetka
na kakav sam računala. Koljena su mi se počela tresti, i
uplašila sam se da ću pasti.
Odmaknuo se i počeo kružiti oko mene, opušteno,
kao da razgledavaju kip u muzeju. Lice mu je i dalje bilo
otvoreno i prijazno dok je donosio odluku odakle da
počne.
Zatim se prignula u čučanj koji sam prepoznala, a
srdačni mu se osmijeh polako počeo širiti i rasti, sve dok
više uopće nije bio osmijeh, već izobličenje zuba, iskeženih
i svjetlucavih.
Nisam se mogla spriječiti - pokušala sam pobjeći. Ma
431
koliko da sam znala da od toga neće biti vajde, panika
me nadvladala i šmugnuo sam prema požarnom izlazu.
Stvorio se preda mnom za tren oka. Nisam opazila
je li izbacio ruku ili nogu, bio je prebrz. Strahovito me
udario u prsa - osjetila sam kako letim nauznak, a zatim
čula lom kad mi je glava udarila u zrcala. Staklo je popustilo,
krhotine se razasuli i razbile po podu kraj mene.
Bila sam tako ošamućena da nisam osjećala bol. Još
nisam mogla disati.
Polako mi je prišao.
"Vrlo efektan prizor", rekao je opet prijazni tonom,
promatrajući rasuto staklo. "Smatrao sam da bi ova prostorija
dala vizualno dramatičan naboj mome filmića.
Zato sam se odlučio ovdje naći s tobom. Savršeno mjesto,
zar ne? "
Prečula sam ga, uspjela se nekako osoviti na ruke i
koljena i četveronoške poći prema suprotnim vratima.
Smjesta se stvorio nada mnom i čvrsto mi nagazio na
potkoljenicu. Čula sam odurno pucanje prije nego što
sam ga osjetila. Ali onda sam ga osjetila, i nisam mogla
suzdržati bolan vrisak. Skvrčila sam se da se uhvatim za
nogu, a on je samo stajao iznad mene i smješkao se.
"Bi li htjela promijeniti svoj posljednji zahtjev?", Upitao
me ugodnim glasom. Nožnim prstima gurnuo mi je
slomljenu nogu i začula sam prodoran urlik. U šoku sam
shvatila da je moj.
"Zar ne bi radije htjela da mi Edward pokuša ući u
trag? ", predložio mi je.
"Ne!", Procijedila sam. "Ne, Edward, nemoj -" A
onda me nešto opalilo u lice, odbacivši me natrag u razbijena
zrcala.
Kroz bol u nozi osjetila sam i oštro paranje na tje432
menu, ondje gdje mi ga je staklo zasjeklo. A onda mi
se nešto toplo i mokro počelo zastrašujućom brzinom
razlijevati kosom. Osjetila sam kako mi natapa ramena
majice, čula kako kapa na pod poda mnom. Želudac mi
se okrenuo od tog mirisa.
U mučninu i vrtoglavicu opazila sam nešto što mi je
dalo nenadani, konačni tračak nade. Njegove oči, dotad
tek odlučne, sad su se žarile od neobuzdane potrebe.
Žeđ za krvlju - koja se grimiznom širila mojom bijelom
majicom i hitro slijevala u lokvu na podu - raspametila
ga je. Kakve god da su mu prvotne namjere bile, više nije
bio u stanju dugo odugovlačiti s ovim.
Neka se sve sad samo brzo skonča, jedino sam se mogla
ponadati kad je otjecanje krvi iz moje glave sa sobom
ponijelo i moju svijest. Oči su mi se sklapali.
Čula sam, kao odnekud pod vodom, završno lovčev
režanje. Vidjela sam, kroz duge tunele u koje mi se
pogled pretvorio, kako mi se približava njegovo tamno
obličje. Posljednjim sam naporom nagonski podigla
ruku da zaštitim lice. Oči su mi se sklopile, i izgubila
sam se.
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika
 
22. Igre skrivača
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 1
 Similar topics
-
» Olimpijske igre
» Fore,fazoni i igre reci.
» Kartaške igre
» Stare igre i nove igrice
» Tradicionalne dečije igre

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Kristen Stewart Serbia :: -TWILIGHT SAGA- :: Čitanje Knjiga Sumrak Sage :: Sumrak-
Skoči na: